Ovaj prvi festival zamišljen je kao promocija neafirmiranih i demo-izvođača, te je za ovu prigodu odabrano 7 imena sa Hrvatske demo scene koji su dobili priliku pokazati što znaju i umiju kroz samo 20 minuta nastupa. Uz organizatora i voditelja projekta Dejan Oreškovića (pozdravljamo ga, puno hvala momče i svaka ti čast!), stručni žiri u sastavu Denyken, Aljoša Šerić i Saša Jungić imali su zadatak da ocijene izvođače i dodjele tri vrijedne nagrade. Sejo Saxon je u posljednji trenutak morao ispasti iz ove komisije zbog nekih privatnih problema. Prisutna publika je također dobila svoju priliku glasovanjem za isključivo samo jednog izvođača anketnim listićima koji su djeljeni netom na samom ulasku u klub.
ivanka i krešimir © horvi
Voditeljski tandem Ivanka Mazurkijević (Stampedo) i Krešimir Mišak (Hakuna Matata) su na vrlo otkačen i nonšalantan način najavljivali sve izvođače, a dosta hladnog tuša za publiku izazvali su odmah na samom početku najavivši
Gatuzo koji je prije nekoliko dana potpisao ugovor sa Dancing Bear, koji su time ispali iz konkurencije za glasovanje i nagradu. No, ovaj dvojac je bio i više nego fer, pa su prvi izašli na binu i otprašili svojih briljantnih 20 minuta bez obzira što se više ne bore za zasluženu im za nagradu. Ovo je bez sumnje bio najbolji nastup Gatuza kojeg sam imao prilike gledati i slušati do sada. Zvučali su sjajno, energično kao i uvijek, te zahvaljujući odličnom razglasu i popratnoj infrastrukturi pokazali su zbog čega su dobili šansu potpisati za Dancing Bear. Bez obzira na ostalu konkurenciju, Gatuzo se prikazao u jednom od najuvjerljivijih koncertnih izdanja te večeri i vjerojatno bi dobio vrlo visoke ocijene da je ušao u igru za nagrade. U njihov prvijenac album uopće ne treba sumnjati. Biti će ugodno iznenađenje mnogima kada ga poslušaju i uvide da Šiljo (gitara i vokal) istovremeno može svirati 2-3 glazbene dionice za koje mu praktički treba cijeli band. Gatuzo je super duet i u određenu ruku su nasljednici onoga što su electro-rock/pop dueti radili tijekom 70-tih i 80-tih (Suicide, D.A.F., Cabaret Voltaire, Soft Cell, Tourists, Eurythmics...), no oni svoju glazbenu potku crpe prvenstveno iz ostavštine rocka, new-vawea (podosta Wire, Sonic Youth i The Fall neprimjetnih utjecaja), te svakako novovjekovnog rocka poput Strokesa ili "bijelih stripera" s kojima su povezani samo u figurativnom pogledu.
inciter © horvi
Prvi sastav u konkurenciji bili su zagrebački
Skretničari koji je u principu frakcijski sastav sačinjen od četvero glazbenika iz nekolicine različitih bandova (između ostalih i Debelog precjednika). Sviraju klasični oldschool punk s tekstovima na hrvatskom jeziku, te su vrlo bliski nositelji zvuka Kud Idijota, Hladnog piva, Unutrašnje emigracije i legendarnih The Clash i Sex Pistols izvevši između ostalog i obradu "Anarchy in the UK" s tekstom na hrvatskom jeziku. Izveli su hrabar, ali neuvjerljiv i vrlo starinski koncertni performance zaključivši ga s obradom Marleyeve "Redemption song" u naravno punk varijanti. Na koncert su doveli prilično veliki broj prijatelja i fanova, pa su tako pokupili vrlo dobar aplauz.
Drugi sastav,
Inciter iz Zagreba predstavio se u odlično uvježbanoj metalurgiji spajajući stare ostavštine Metallice s nešto friškijim konotacijama Machine Head, no najuočljivije jest njihova strahovita konciznost i bezgrešna privrženost opakom i moćnom heavy-metal zvuku. Kompozicije su im vrlo dotjerane s velikim naglaskom na instrumentalizaciju (uz vrlo malo tekstova, na engleskom naravno), te bez obzira na prilično starinski i već odumrli stil, mora im se odati svaka čast na račun tehničke i praktične perfekcije. Uobičajeno vitlanje dugim kosama nikoga nije smetalo jer su pokazali pravi profi nastup za jednog demo banda koji radi već nekih 7-8 godina. Njima bi se prema prikazanome trebala otvoriti vrata inozemstva jer praktički ovdje u Hrvatskoj nemaju odgovarajuću konkurenciju. Ovo će nakon Father biti veliko iznenađenje domaće metal scene. Imao sam prilike biti članom žirija na prošlogodišnjem HGF-u i vidio sam kako je vrlo sličnom mladom rock-metal sastavu Stimulans iz Splita za dlaku izmakla glavna nagrada.
skretničari © horvi
Nakon vrlo dojmljivog glazbenog i vizualnog nastupa Incitera, slijedio je zamorno dosadni nastup samoborskog mnogoljudnog "orkestra"
Pars Petrosa (navodno u prijevodu "centar za ravnotežu"). Mnogo prisutne publike govorkalo je o njima da su čuli kako su fenomenalni i originalni, no budući da sam ih gledao na prošlogodišnjem HGF-u u Bedekovčini, pretpostavljao sam da kroz nešto manje od godinu dana nisu mogli nešto znatnije napredovati. I nisam se prevario. Sve im je ostalo prisutno - ethno/rock elementi sa patetičnim vokalima na engleskom jeziku i smrtno zamornim melodijama saksofona uz šaroliku egzotiku poput kombinacije čobanca i bosanskog lonca pretenciozno aranžiranog u minimalističke sympho-rock obrasce. Nešto tu ne štima i jednostavno ne sjeda na odgovarajuće mjesto. Trebati će dosta vremena da ne samo stručni žiri, već i publika "prožvače" njihov individualni eskapizam.
Četvrti sastav u večerašnjoj konkurenciji bili su
Sheitans iz Županje. Moram priznati da sam smatrao kako dotičan sastav poznajem još iz 1999. kada je istoimeni sastav nastupao na jednom festivalu gdje su mi tom prilikom dali svoj promo cd, no izgleda da je ovo jedan sasvim drugi rock band. Ovi su predstavljeni kao "južnjački" rock i uistinu tako zvuče. Kompozicije su im brze, plesne, te osim paralela s Lynard Skynard, Allman Brothers Band i ZZ Top, ovaj rock kvartet (dvije gitare, bubnjevi i bas) izvodi skladbe na hrvatskom jeziku koje su na nekoj razmeđi Elektrobude, Kojota, Partibrejkersa, Majki, Messerschmitta... pri čemu obilato rabe sintagme boogie-woogie rocka. Pokazali su možda i najviše veselog duha od svih izvođača, no njihov stil je toliko star da se uistinu čudim mladom solo gitaristi (koji ima nekih 23-4 godine) da skida riffove i solaže pospremljene u vinilne muzeje kasnih 60-tih i 70-tih godina prošlog stoljeća.
Interesantno je bilo promatrati gibanje publike u prvim redovima. Kako su se izmjenjivali izvođači, tako se mijenjala i publika. Fanovi, prijatelji i rodbina stajali su u prvim redovima i bodrili svoje pulene, dok je ostatak Aquariusa promatrao razvoj situacije i vjerojatno zbog same konkurencije nije želio aplaudirati bandu kojeg ne favorizira zbog opravdane konkurencije.
heroina © horvi
F.A.U., peteročlani Zagrebački rock sastav (dvije gitare, bas, bubanj i vokal) izmamio je podosta čudnih simpatija na račun mačoidnog vokala koji je neka luda kombinacija Freddie Mercuryija i George Michaela. Vokal mu je ok (hrvatski jezik), svirka ekipe također, no i oni su pokazali neki vražji come-back u vrijeme prije 20-30-40 godina povezujući flower-power, hard, blues i funk u starinsku viziju, usudio bih se reći glam-rocka 70-tih godina. Zahvaljujući karizmatičnom vokalu, tamnim "cviksama" i njegovom scenskom nastupu uspjeli su izmamiti i skandiranje publike (vjerojatno prijatelja), no unatoč svemu, glazba koju su prikazali nije toliko snažna da bi se o njoj moglo razmišljati kao o nečem revolucionarnom. (pri tome uvijek sagledavam činjenice zbog kojih nema novih rock izvođača poput Boe, Idola, Šarlo Akrobate, Laibacha ili Sexe).
Posljednji izvođač u konkurenciji bio je zagrebački kvartet
Heroina koji je na moj maleni i uski okvir ljubljenih izvođača ostavio najviše utisaka. Prisutni prijatelji su mi spomenuli da je sastav pretenciozan i podosta figurativno sklon ka pretjeranoj apstrakciji, no nakon odgledanog i doživljenog nastupa mogu samo reći da konačno, konačno i konačno hrvatska scena ima jedan band koji u nečemu podsjeća na velikane indie-rocka poput The Birthday Party ili Nick Cave-ove The Bad Seeds. Kako glazbeno, tako i vizualno. Pjevač sastava je isti, samo plavokosi Nick Cave iz vremena najluđih godina '81-'88 i jednostavno je svršavao od užitka scenske izvedbe kroz svih 20 minuta. Tekstovi su im na engleskom jeziku (po mom mišljenju daleko bi bolje prošli da su na hrvatskom), no scenski nastup pjevača je toliko upečatljiv da ga vjerojatno cijeli život neću zaboraviti. On je jednostavno poput Cave-a, Curtisa (Joy Division) ili Jon Kinga (Gang Of Four) proživljavao svaki moment izvedene sekunde kao da mu je posljednji. Malo je takvih frontmena u svijetu za koje se može reći da će se ubiti od zadovoljstva, no taj momak na vokalu je toliko snažna scenska figura da mu ja osobno nisam mogao odoljeti, čak priznajem da u pojedinim trenucima nisam niti slušao glazbu banda, već samo gledao njegov fenomenalan i vraški dobar scenski performance. Band je glazbeno solidan (gitara, bubanj i bas), no uz ovakav upečatljiv scenski nastup vokala ništa drugo im i ne treba. Momak je prva liga!
vatra © horvi
I tu je što se tiče konkurencije izvođača sve prestalo. Nakon Heroine na stage se popela
Vatra koja je ne znam po koji puta dokazala da je savršeni rock band za žive svirke. Deset godina se probijaju kroz barikade nerazumijevanja i ostvaruju znamenite hitove o kojima svi prethodni izvođači samo mogu sanjati. Ne tvrdim da od materijala Gatuza, Skretničara, Sheitansa ili F.A.U. koji imaju tekstove na hrvatskom jeziku nema dobrih ili fantastičnih stvari, no kad je Vatra došla, pokazala je zašto je s neskrivenim atributima u zadnjih par godina jedan od najmodernijih, najdotjeranijih i što je vrlo važno, najprofesionalnijih rock bandova u Hrvatskoj. Oni zvuče fenomenalno, imaju bogati repertoar hitova s kojim mogu zasjeniti sve ove godine neaktivnosti i površnosti Pipsa, Bareta i Urbana, te se slobodno mogu izvijati na visokom pijedestalu Cro-rock scene. Jedino me smeta buka u ušima (ali za to sam si osobno kriv), budući da sam stajao odmah do zvučnika. Vatra je fenomenalan sastav uživo i treba ih uvijek gledati i slušati. Boro na basu, Ivan na gitari i glasu, te ekipa su besprijekorni vrh Cro-scene. To treba respektirati, nema boljih i popularnijih. Ovo je era Vatre!
I s pravom je Vatra dobila mjesto da pokaže kako jedan rock band nakon deset godina karijere i niske velikih hitova koje oni sami mogu odabirati u repertoaru od nekih 40-tak minuta imaju najveće moguće kredibilitete da kreiraju svoj koncertni senzibilitet. Nemaju niti sekunde pauze u svirci, sve sviraju po sistemu "best of koliko stane" i tu im se mora odati priznanje. Možda i nismo svijesni da imamo fenomenalan U2 band koji je sposoban puniti stadione. Možda ćemo to saznati jednog dana kada Vatre više ne bude. Već sada su zaslužili svoje mjesto u pjesmarici Cro-rocka. Kako drugačije protumačiti prolazak kroz park u 4h ujutro dok ekipa uz flašu vina pjeva uz akustičnu gitaru "Poljubi me" ili "Alkohol"?! Nekad se pjevao Parni Valjak, Azra, Dugme, Prljavci, Balašević, Fosili..., a danas je sinonim odgovarajuće "genercijske" hit-pjesme upravo Vatra. Tak daleko treba dogurati.
I onda, na samom kraju proglašeni su pobjednici.
1. nagrada (10 besplatnih termina u studiju) dobili su INCITER
2. nagrada (3000 kuna u glazbenoj opremi) SKRETNIČARI
3. nagrada (1000 kuna u glazbenoj opremi) HEROINA
horvi // 17/04/2007
> vidi sve fotke // see all photos