Dogodio se još jedan Tabor Film Festival, šesnaesti u nizu. Ta vam je informacija vjerojatno već poznata, doduše. Ljudi koji stoje iza ovog događaja rade vraški dobar posao što se tiče marketinga, o Taboru ste se mogli informirati i na televiziji, i na radiju, i na portalima, i u novinama, a poprilično sam siguran da su i mnogi od vaših Facebook frendova, eto, ničim izazvani šernuli event. Uparimo li tu činjenicu s bogatim programom kratkometražnih filmova iz svih krajeva svijeta i glazbenim lineupom punim etabliranih imena (plus predavanja, radionice, DJ-i itd.), lako ćemo doći do zaključka da su stvoreni svi preduvjeti za jedan odličan festival. Je li se to i obistinilo?

Za početak, čestitke ljudima iz "Presečkog". Ekstremno uviđavni iz godine u godinu, i kad treba povesti van voznog reda, i kad treba pričekati, i kad te treba pokupiti dok nasumično lunjaš nasred ceste, i kad treba potrpati bicikle u autobus, sve se da vrlo lako dogovoriti. Čestitke i organizatorima za to što s tim autoprijevoznikom imaju deal ne samo za popuste na liniji Zagreb - Desinić, već i za svakodnevne rute od dvorca do brojnih zanimljivih (i/ili prijeko potrebnih) lokacija u okolici. To nije toliko česta stvar na festivalima, i definitivno olakšava život na najjače.

Prvi je dan festivala bio u četvrtak. Unatoč tome što nas je na putu do Tabora pratilo lijepo vrijeme, odjednom je po dolasku opasno počelo mirisati na oluju. Ona se ubrzo i dogodila, pa je postavljanje šatora (i inače poznato kao proces prilikom kojeg se da izgubiti prijatelje i dostojanstvo), bilo pretvoreno u epsku, epohalnu borbu s Majkom Prirodom, iz koje je jadan narod nažalost u pravilu izlazio kao poražen. Trebali su se u to doba na najljepšem od svih stejdževa na svijetu (Sunset stageu pokraj dvorca) održavati već neki koncertići, ali je sve dakako odgođeno za kasnije, unutra. To nas je dovelo do jedne poprilično rijetke situacije, one da od četiri benda koja su imala nastupiti na glavnoj pozornici u atriju dvorca, Kawasaki 3p bude prvi. Prvo pa muško, jel'. Unatoč tome što je možda netko nekad u to posumnjao, ova gospoda su u stanju rutinski odraditi posao, zadovoljiti praktički bez iznimke. Da, od svih bendova na kojima sam u životu bio 20+ puta, K3P je vjerojatno jedini kojem se ama baš nikad nije dogodilo da neki od tih gigova bude slab. Žešće spaljeni, a istovremeno ultimativno profesionalni, veliki respekt. Osim Demirela, koji je sad već duže vrijeme na hlađenju, čini se da nema više ni legendarnog Pavlice na trubi, što svakako nije dobra vijest. I osjeti se da nedostaju, da se ne lažemo. Ali ni približno dovoljno da se i dalje ne bismo izvrsno zabavili, mi koji smo preostali. Počelo je plaho i otužno, ljudi je bilo vrlo malo i bojali su se uopće prići naprijed, ali je s vremenom eskaliralo u solidnu zabavu, možda i najveću količinu komešanja u publici koju je ovaj festival uopće doživio. Četvrtak je, iako je općeniti dojam bio da se radi o danu zagrijavanja i prilagodbe, u biti imao najjači lineup, sasvim sigurno. Jer mislim, kad nakon Kawasakija uslijedi M.O.R.T., to je onda dosta dobro. Dragi Sinjani su dobili tu čast da na Taboru zasviraju dvije godine zaredom, sumnjam da je ikome zasmetalo. Iako, ajde, nije ovo bio jedan od njihovih boljih koncerata - prekratko je trajao, i ni mi ni oni nismo uspjeli upasti u onu shemu kad čupamo kose, jecamo i klečimo. Mislim da ni sami nisu bili svjesni satnice koja im je podarena, jer ovako je stvoren dojam da je to dosta naprasno skraćeno, pa su nam ostali visjeti za poveći broj hitova. No, čak i u takvim okolnostima je ovo naravno bilo par kopalja bolje od većine rock bendova u nas, da ne bi bilo zabune. Čuli smo i nešto muzike na engleskom (ili je to samo John bio nerazumljiviji no inače), šuška se da je to sljedeći veliki korak u karijeri benda. Uzbudljivo. All Strings Detached su isto već bile na Taboru prošle godine, ali im je iz nekih razloga kojih se sad ne mogu sjetiti svirka trajala petnaest minuta, pa su sad dobile šansu da nam odsviraju dvostruko više. Do pomalo sramotne razine se ispraznio prostor dok su nam svirile, bilo nas je možda dvadesetero. Šteta, jer strašno lijepo zvuče. Iznimno minimalistički aranžmani, muzika pastoralno-sjetnog tipa. Njih su dvije, jedna na gitari a druga na basu, tu i tamo se i rudimentarno lupne po bubnju. Cure su iz Slovenije, hrvatski ekvivalent bi bila možda Ivana Picek, ili Auguste na gljivama. Iako su mi one tu zvučale bolje od svega navedenog, baš su nas fino uljuljkale, svaka čast. Kad je počeo Svemirko, e tu se već opet nešto ljudstva (većinom ženskog i onog koje se tako osjeća) vratilo u odaje starog dvorca, da počuje tu atrakciju i čaga nogama. Scenski su dosta efektni u svom retro šuškavac izdanju, a nešto se šaputalo i da je pjevač curama napet. Osobno nemam ništa protiv Olivera Mandića i ostale ex-YU svite tog faha, ali Svemirko me iz nekog razloga baš i nije dotaknuo. Lažem, u jednom momentu nam je netko s pozornice prepustio baratanje šljivovicom, to je recimo stvarno bio dirljiv moment. Bendu svakako valja priznati da su krajnje specifičnog sounda, jedini koji takvo nešto sviraju trenutno, teško ih je omašiti. Eto, čini se da mladež to voli, a otprije je već poznato da tko voli može slobodno i izvoliti. Nina Bajsić je trebala svirati u kapelici na katu dvorca, ali ju je, da bi se sve skupa ipak malo skratilo, prebacilo na livadu malo dalje, uz logorsku vatru. Ja toga svjestan bio nisam, što mi je masu žao, jer osim što poznajem i simpatiziram djevojku, oni koji su bili kažu da je bilo predivno. Jebiga.

Drugi dan je opet kiša nešto kao prijetila, ali ispostavilo se da većinom blefira. Seven That Spells je načeo Sunset stage svojim zidom psihodelične kraut buke. Ja sam na to reagirao tako što sam zatvorenih očiju zalegao kako bih mogao bolje zatripati, na što su me optužili da sam zaspao. Neka uđe u zapisnik da je to kleveta. Bend je usviran do boga, do te mjere da si mogu tijekom giga ležerno natakati bambuse i rotirati smotuljke neprovjerenog sadržaja bez da ih to i najmanje omete. Bravo. Imaju i svog stričeka koji stalno dolazi na stejdž, stoji pred bendom i narihtava zvuk, valjda to tako treba biti. Zadovoljli su, pred još uvijek iznenađujuće malim brojem ljudi. Cinkuše je iz već vam znanih razloga prebacilo unutra, pojavila se informacija da će nastupiti u dvorani Rustica, ali su ipak svirali na glavnoj pozornici. Taj njihov ensemble cast je ovdje došao bez dvojice likova - (opet) Pavlice na trubi i gospodina na violini. Ljudi su bili raštrkani uokolo, doživljavajući ih čini mi se više kao pozadinski podražaj nego punopravnu koncertnu atrakciju. To je iskoristio šjor Patrik, vrhunski šestogodišnji plesač, performer i hype man, pa je u praznom prostoru pred pozornicom demonstrirao sve svoje vještine, pokupivši velike simpatije onih koji su obraćali pozornost. Cinkuši su isto imali još pokojeg asa u rukavu, ali festivalska satnica je neumoljiva, i što da se tu radi. Valja natuknuti da je kilometar dalje postojao i stejdž Grešna gorica na kojem su nastupali Maja Posavec, Zoran Predin, te Gabi Novak i Matija Dedić, ali ja osobno tog stejdža ne vidjeh - najte zameriti. Jednom kad se čovjek uzvere do starog Tabora, ne silazi mu se pretjerano, osim u krajnjoj nuždi. E, a svirali su i Pipsi. I to kako. Isto je krenulo malo mlitavije možda, ali onda je u pravom trenutku pala kiša, i mi smo se počeli topiti. Nova postava ne pokazuje naznake kaskanja za onim što nam je pružala stara, i dalje su u mogućnosti zarobiti i pokazati nam tu emociju za koju mi sami nismo dovoljno vješti da bismo ju znali sročiti u riječi i note. Novih (ili barem post-Waltovskih) singlova se sad već skupilo podosta, svaki od njih je više nego u stanju iznijeti teret bivanja sviranim uživo, i to su krasne vijesti. Jedini minus tome je što se onda dogodi da sa setliste ispadne "Bog" (a ne recimo "Zdenka", definitivno jedna od njihovih slabijih pjesama), pa malo plačemo. Ne bi Pipsi bili Pipsi da se nisu vratili na dva bisa, oni su ipak malo prevelike face da bi im itko imao muda doći reći da moraju sići. Da, mislim da je to najbolji znak da si velik bend. Kad se onaj lik koji je zadužen za doći i to obznaniti cijelo vrijeme meškolji sa strane, ali ne poduzima ništa. Čuo sam i nešto sitno drukčijih dojmova, ali ja sam osobno opet ostavio pola duše na Pipsima, tako da mirne druge polovice mogu reći da je bilo divno. Večer je na glavnom stejdžu okončao Jonathan. Kako nikad nisam lagao (pa neću ni sada) da mislim da je o glazbi moguće (ili barem potrebno) pisati "s odmakom" i "objektivno", tako Jonathanu na sasvim osobnoj razini nikad neću uspjeti oprostiti to što su (barem dijelom) krivi za raspad Pasa. Ali je, ako ništa, lijepo od njih što su na povike "Sviraj Pase!" odgovarali osmijesima, a frontmen je čak i nastavio tjerati šegu pa je svako malo u mikrofon skandirao "Pasi! Pasi!". Takav i sličan vid šprdnje se nije naročito dopao nekolicini dama iz prvih redova, pa su ga pokušavale osujetiti prizivajući redare (koji su im se smijali, s pravom ako smijem dodati), što ih je valjda dodatno razjarilo, pa su se prilagale pritužbe organizatorima kako se nekakvi debili u prvim redovima klatare i seru. Pa se onda ima ozbiljne obavijesne razgovore. Skoro da mi bude žao što nisam prvi otišao potužiti se (zajedno s još petero ljudi oko mene koji su dijelili taj dojam) da neke junice histeriziraju i zanovijetaju cijelo vrijeme, pa da se ne može slušati bend. Općenito, najveći je to minus ovog festivala, ta jedna na svakom koraku primjetna uštogljenost. I to u svim slojevima, od organizatora, preko osoblja, do publike. U biti ispada da su redari još bili najščilaniji likovi na festu. Obišao sam u životu na desetine festivala diljem Europe (kojekakvih vrsta, ne samo pankerskih i inih), i bogami, ne mogu se sjetiti da se igdje toliko malo može osjetiti taj neki opušteni veseli familijarni festivalski duh. U želji da se kreira fin festival, ovdje su stvari malo otišle u krajnost, i kreiralo se festival gdje u 2 ujutro u kampu apsolutno svi spavaju, i nitko, ali baš nitko, nije ponio gitaru. Gdje će ti se zamjeriti ako si slučajno daš oduška pa podvikneš, ili nagaziš nečiji mali prst u prolazu. Gdje volonteri dežuraju uokolo kako bi detektirali tko pije alkohol koji nije sa šanka pa ga cinkaju, i tako tome slično. Gdje te organizator gleda kao da si mu u najmanju ruku pregazio mačku, i koristi svaku priliku da nešto prigovori. Gdje je nebrojeno puno ljudi koji su u svojstvu nekog zaposlenika, pa imaju ovlasti obznaniti ti da ne bi trebao tu stajati, ili da ne možeš tamo proći. Ono što bi ne samo na Ferragostu, već i na Regiusu, Sarsu, Hoomstocku, Goulashu, ili bilo kojem drugom festivalu ovih proporcija u nas, prošlo kao samo još jedna u nizu šašavih festivalskih sličica od kojih se stvara mozaik nezaboravnog iskustva, na Taboru se u pravilu smatra alarmantnim i neprihvatljivim, vrijedno valjda hitnog kriznog sastanka. A to nepovratno ubija duh. Jao, oprostite na digresiji. Poslije Jonathana, koji je bio odličan, u kapelici je svirala Tena Rak, u ovoj solo inkarnaciji poznata kao ŠećeR. Bio je to najbolji trenutak ovog festivala. Kriste, što je bilo dobro. Pisma se spojila s nebom, Stankoviću. Ne stvarno, doimalo se kao da nema ništa logičnije i jasnije na svijetu nego da sjedimo tamo i slušamo ju, kao da je to smisao svega. I prostor te omanje mračne sobe je definitivno pripomogao u stvaranju tog nenadjebivnog osjećaja. Tu već jesam zaspao, ali u kontekstu njene glazbe, mjesta i vremena, to je samo plus. Mislim da je neki prvi solo singl njen bio više u elektronskom điru, pa sam zato prestao pratiti. Ali, ta će greška biti ispravljena.

Bendove na Sunset stageu smo trećeg dana festivala propustili zbog tradicionalnog izleta na kupanje na Sutlu, koji je ovoga puta bio oplemenjen i roštiljem. Skrušene isprike. Stigli smo taman na tekmu, proslavili i izgrlili se, pa sjeli pogledati filmove na Noći žive publike. Unatoč tome što je u ostatku programa kojeg sam uspio uloviti stvarno bilo briljantnih uradaka (naročito su me impresionirali filmovi Borisa Poljaka, divota), NŽP koja je zamišljena kao večer u kojoj ćemo gledati najzabavnije i "širokim masama" najgledljivije filmiće, definitivno je ove godine bila veliki podbačaj. Dok smo prijašnjih godina zaista padali po podu od smijeha i urlali od odobravanja, ove smo već negdje na pola puta izgubili volju za životom, pola ljudi se i pokupilo. Svijetla točka je bio Vlatko Štampar, komentator i najavljivač, vratio mi je vjeru u hrvatski stand up, dosta britak i dovitljiv tip. Ali filmovi stvarno živa dosada.

Dosta je već kasno bilo kad je Neno Belan zauzeo pozornicu. Tu je već postalo službeno jasno da se atrij dvorca niti u jednom trenutku neće napuniti, i da organizatori vjerojatno nemaju previše razloga biti zadovoljni brojem prodanih karata. Unatoč spomenutoj agresivnoj marketinškoj kampanji, dojam je da je ljudi bilo nešto manje nego lani. Neno je svoj dio odradio po pravilima službe, bogami jest. Skeptik sam po pitanju njegovog stvaralaštva, bio sam ga spreman nazivati mediokritetom u životu, ali ove nas je večeri do dovoljne mjere obasuo ljubavlju, da prigovora nema. Svirački nije zvučalo toliko gažerski i svatovski kao na nekim prijašnjim koncertima, a atmosferski je bilo dosta dirljivo. Singalong momenti su se redali svako malo, lica su bivala ozarenima. Nenina best of selekcija ipak na kraju dana sadrži dovoljno kapitalnih uboda koji će otopiti i najhladnije srce. Nipplepeople poslije njega su nastavili postepeno dizati atmosferu svojim electropopom i intrigantnim plesnim pokretima zagonetne vokalistice, ali vaš je izvjestitelj ipak ostatak večeri odlučio provesti u sigurnom naručju Dr. Smeđeg Šećera. DJ pult je ove godine bio uz vatru i ležaljke, na prostoru gdje je prošle godine bio kamp, i to je svakako više nego dobrodošla novotarija, odličan plejs. Rezident DJ je bio Chill (stvarno vrlo ščilan lik, šta je je), a Šećer je po običaju uradio propisan dernek do zore, s melodijama bjelosvjetskim. Šatora je u kampu u biti bilo masu, čak mislim da je bilo više šatora nego ljudi. Baš smo se načičkali fino. U nedjelju je to dakako strmoglavo otišlo nizbrdo, možda i 60-70% ih se razmontiralo. Osim što je to logično jer je bila nedjelja, logično je i jer je glazbeni program bio oskudniji no u danima koji su prethodili. Na Grešnoj gorici i u kapelici nije svirao nitko, a i na glavnom je stejdžu nastupao samo jedan izvođač. No, Sunset je stage zato sjao punim sjajem. Šumovi protiv valova su uspjeli na neku čudnu foru okupiti možda i najviše ljudi tamo od svih bendova. I to s pravom. Bogami, bend i po. Isprva mislite (a i ime naginje na tu stranu) da će se raditi o nekom drone/noise prčkanju. I zaista, većina pjesama tako i kreće. Ali se onda raspetljavaju u vrlo lijepe gotovo pa ambijentalne kraut rock/eksperimentalne/psihodelične pasaže. Svatko od četvorice momaka pritom upada u neki svoj film, iz kojega ispadaju samo u momentima kad uspiju uloviti neku naročito čarobnu kombinaciju, pa im se pogledi susretnu i osmijesi razvuku. Uživali su svirajući, i mi smo uživali slušajući. Možda i više nego što bismo to svi skupa uspjeli drugdje, jer Sunset stage je koncipiran na način da može omogućiti potpunu koncentraciju na glazbu, što je u ovom slučaju svakako krucijalno. Uz ŠećeR, najbolji glazbeni trenutci ovog festivala su se odvili u ovom odlomku. Mother's Cake sam nekim čudom propustio i u Vintageu i u Močvari, pa rekoh ajd' da vidimo. Nije to bilo to ovdje. Unatoč tome što se po gradu zakotrljao neki hypeić oko njih, i ljudi katkad tvrde da se radi o brutalnom bendu, ovdje su bili tek solidni. Više na tragu Peppersa za sirotinju nego nekog bogzna kako ozbiljnog benda. Njima bi recimo više možda bio odgovarao glavni stage, tu bi se onda netko i bacakao uokolo i tresao glavom (iako sumnjam), pa bi sve imalo više smisla. Ovako, njihov, da prostite, hard rock nije naišao na neku ozbiljniju podršku, a i malo je taj pjevačev tenor rezao zrak preoštro i stvarao čak i atmosferu blage neugode. Pohvale basistu, on ima taj fini funky groove. Spomenuta blaga neugoda je prerasla u ekstremnu za vrijeme nastupa Krankšvestera. Što raja vidi u tim stravično neduhovitim i često vrlo jazavim versovima ove dvojice napaljenih ćelavaca, ostat će vječiti misterij. Mislim, smisao za humor je osobna stvar, svakome odgovara nešto drugo. Ja eto, obećajem da sam se svojski potrudio pronaći nešto u njihovim tekstovima što bih uspio okarakterizirati kao barem simpatično, ako već ne duhovito. Nije mi pošlo za uhom, ni uz najbolju volju. Dolazim do zaključka, dakako iz svoje krajnje subjektivne perspektive, da je tajna uspjeha svakih 20 sekundi spomenuti kurac, pičku ili sisu, i to je više-manje to. Napušeni krmeljavi klinci od 14 godina i nedojebane kvartovske junice koje su zbog koncerta dobile dopuštenje da smiju ostati iza 23 će to ocijeniti strašno hrabrim i otkačenim, i voila. Mislim, serem naravno, ima tu još profila ličnosti u publici. Svi odreda s jednim opravdanjem - "a kaj, dobro se zajebavaju". Ok, ljudi. Ok. Uteklo se dakle iz dvorca nakon nekih dvadesetak minuta te agonije, i pohitalo do vatrice, gdje je čekao sveprisutni DJ Kneža sa svojom Dance Hard selekcijom. Oni koji su za tvrdo čaganje imali volje, njima svaka čast, ostatak je ležao oko vatre i tamo dočekivao zoru ćaskajući i lješkareći. U lijepoj će uspomeni ostati ti trenutci, ta shema s vatrom je definitivno bila pun pogodak, tim više što su noći imale naviku bivati hladnima. Još kad se odnekud (pouzdani izvore tvrde da je to bilo sa Sunset stagea) ispusti u noć stotinu lampiona, onda je to jedan sasvim simpatičan kraj ovog festivala. Učinilo mi se da je većina tih lampiona utekla put mora - što je i normalno. Idem i ja, javim ako ih sretnem.

ujak stanley // 12/07/2018

> vidi sve fotke // see all photos