Stigao nam je i peti Impronedjeljak festival, koji je već u najavi obećavao pokazati sve ono najbolje što improvizirana i jazz glazba danas mogu ponuditi. Sjećam se da mi je Capri, organizator festivala, još prije par mjeseci usputno spomenuo kako će ove godine nastupiti Alexander von Schlippenbach. Samo ta informacija bila je dovoljna da s nestrpljenjem čekam početak festivala - jer kada takva legenda dođe u Zagreb, znaš da te očekuje glazbeno iskustvo koje će se dugo pamtiti.

Naravno, Schlippenbach nije došao sam - pridružila mu se čitava plejada ništa manje genijalnih glazbenika, od onih već poznatih improvizatora do meni novih imena koja su pokazala svježinu i originalnost. Ta raznolikost izvođača dala je festivalu posebnu dinamiku i osjećaj otkrića: svaki koncert bio je jedinstveno putovanje, bez ponavljanja i s uvijek novim kombinacijama zvukova.

Osim same glazbe, festival i ove godine krasi besprijekorna organizacija i istovremeno opuštena, prijateljska atmosfera. Nema one stroge distance između izvođača i publike - upravo suprotno. Uvijek postoji prilika da nakon nastupa, ili čak prije njega, priđete glazbenicima, popričate s njima, podijelite doživljaje i izbliza osjetite njihovu strast prema muzici. To festivalu daje intiman, gotovo obiteljski karakter, što ga dodatno izdvaja na domaćoj kulturnoj sceni.

Ponedjeljak, 22. 9. 2025. - prvi dan festivala

Set 1: ALEXANDER VON SCHLIPPENBACH - solo koncertni klavir
Uživo slušati jednog od najvećih europskih free jazz pijanista svih vremena je privilegija koja se rijetko pruža. U rock kontekstu, to bi bilo kao da gledate Velvet Underground - povijest pred vama, u sadašnjem trenutku. Iako sam uoči koncerta imao malu bojazan hoće li Močvara biti dovoljno ispunjena, čim sam ušao, shvatio sam da je strah bio neopravdan: sve stolice popunjene, a i dosta publike na nogama. Alexander von Schlippenbach, u svojih nevjerojatnih 87 godina, pokazao je zašto je i dalje aktivna legenda. Njegov solo set bio je čista magija - hipnoza od prvog do zadnjeg tona. Zvuk klavira bio je idealno podešen: jasan, moćan, a opet dovoljno suptilan da mu dopusti potpunu slobodu. Umjesto divljanja po tipkama, Schlippenbach je odabrao savršeni balans između jazza i improvizacije, pokazujući svu raskoš iskustva i zrelosti. Publika je osjetila tu posebnu energiju i nagradila ga dugim, glasnim pljeskom.
Njegove skladbe (ili bolje rečeno improvizacije) nosile su osjećaj dostojanstvenog starenja unutar free jazza - dokaz da improvizacija nikad ne stari, nego se preobražava. Unatoč manjoj "smetnji" izvana, kad se na terasi čulo preslagivanje gajbi i boca, Schlippenbach nije gubio koncentraciju. Nastavio je jednako dostojanstveno, kao da je i taj šum samo još jedan element improvizacije. To je bio pravi majstorski uvod u večer.

Set 2: Ad hoc trio - ELLIOTT SHARP (el. gitara), VELI KUJALA (koncertna harmonika), HARRI SJÖSTRÖM (sopran, sopranino saksofon)
Nakon Schlippenbachove smirenosti, publika se spustila kat niže gdje se smjestio ad hoc trio, u ravnini s gledateljima. Taj osjećaj neposrednosti odmah je stvorio intimniju atmosferu, kao da prisustvujemo zajedničkom ritualu. Već prvi ton Harrijevog soprana bio je divlji i nesputan, najavljujući da će se glazba odvesti u glasnije, sirovije free vode. Teško je reći tko je u ovom triju bio vođa - i gitara, i harmonika, i saksofon konstantno su se izmjenjivali, stapajući se u jedinstven zvučni organizam.
Elliott Sharp gitaru koristi na načine koji ruše sve standarde: kao bas, kao bubanj, kao perkusiju, kao izvor neobičnih zvukova. Metalnim štapićima prelazi po žicama, proizvodi zvučne efekte koji nadilaze sve što znamo o gitari. Veli Kujala jednako radikalno svira harmoniku - nema tu poznatih tonova ni melodija, već samo oslobađanje instrumenta od svih stereotipa. Njegov instrument postaje savršeno oruđe improvizacije. A Harri Sjöström na sopranima je bio najbliže "dirigentu" - svojim energičnim ulascima usmjeravao je trio prema Aylerovskoj divljini i potpunoj neobuzdanosti.
Iako prvi put zajedno, disali su kao jedno. Zvuk je bio gust, snažan, neodvojiv. Nemoguće je bilo fokusirati se na jednog glazbenika - upravo u tome je bila snaga. Trio je pržio bez kompromisa i pripremio savršenu rampu za eksploziju u trećem setu.

Set 3: "CUT TRIO" - TANJA FEICHTMAIR (alt saksofon), CENE RESNIK (tenor saksofon), URBAN KUŠAR (bubnjevi, udaraljke)
Završnica prve večeri pripala je Cut triju, koji iza sebe već ima nekoliko godina zajedničkog rada i dva albuma. To se čulo od prvog tona - uigranost i povjerenje bili su temelj na kojem su gradili svoju eksplozivnu improvizaciju. Tanja Feichtmair na alt saksofonu oduševila je dvoslojnošću: kad smiri ton, iz njezina instrumenta izlazi lirična melodija u duhu Art Peppera, a već u idućem trenutku prelazi u sirovu brzinu i slobodu, razbijajući sva pravila. Cene Resnik jednako tako oscilira između smirenih, gotovo rollinsovskih trenutaka i potpune eksplozije. Njegovo sviranje, od zadnjeg puta kad sam ga slušao u Močvari prije devet godina, postalo je još nepredvidivije i hrabrije.
Urban Kušar na bubnjevima daje idealnu ritmičku podlogu - nenametljivu, ali snažnu. Njegovi solo trenuci pokazali su da je jednako važan glas u ovom bendu, iako je jasno da saksofoni vode glavnu riječ.
Njihova svirka bila je kao super brzi automobil na gasu: samo povremeno bi morali stati na "crveno svjetlo", za kratke trenutke smiraja i konverzacije, ali čim bi se upalilo zeleno, ponovno su jurili punom snagom. Publika je ostala bez daha.
Cut trio je bio idealan završetak večeri - spoj iskustva, energije i slobode koji je utjelovio sve ono zbog čega volimo improviziranu glazbu.

Prvi dan festivala prošao je u savršenom luku: od majstorske smirenosti i hipnoze Schlippenbacha, preko eksplozivne slobode ad hoc trija, pa sve do uigrane i beskompromisne vožnje Cut trija. Ako je suditi po ovom uvodu, peti Impronedjeljak festival već je opravdao svoj status jednog od najuzbudljivijih događaja improvizirane glazbe u regiji.

Utorak, 23. 9. 2025. - drugi dan festivala

Set 1: Ad hoc trio (ELISABETH HARNIK - klavir, ELLIOTT SHARP - električna gitara, TRACY LISK - bubnjevi)
Drugi dan festivala započeo je Caprijevom uvodnom napomenom kako su zbog spriječenosti nekih glazbenika planirani ad hoc kvartet pretvorili u trio. No, upravo je to dio čari ovakvog festivala - nepredvidivost i spremnost da se sve prilagodi trenutku. Za razliku od žestokih improvizacija prvog dana, ovaj trio ponudio je introspektivniji, mirniji ugođaj. Njihova svirka oscilirala je između meditativnih, gotovo neoklasičnih dionica i tihih, potisnutih eksplozija bijesa. Elisabeth Harnik briljirala je u istraživanju klavira - ne samo tipki, već i samog instrumenta iznutra, koristeći njegovo tijelo i žice za stvaranje neočekivanih boja. U trenucima bi otišla na tamniju, agresivniju stranu, no uvijek bi se vraćala smirenijem, kontemplativnom tonu.
Tracy Lisk jednako je istraživački pristupila bubnjevima. Korištenje različitih palica i gudala, struganje po čineli ili udaranje po dobošu na nekonvencionalne načine stvarali su široki spektar zvukova koji su se organski uklapali u atmosferu trija. Elliott Sharp, pak, potpuno drugačiji nego večer ranije - umjesto eksplozije i ritmičkih udara, ovdje se okrenuo mirnijem, tonovima obojenom istraživanju, pokazavši nevjerojatnu sposobnost prilagodbe i još jednom potvrdio zašto ga smatramo majstorom improvizacije.
Močvara je i ovog puta bila vrlo dobro popunjena, što je bio još jedan dokaz da publika vjerno prati svaki festivalski trenutak.

Set 2: "Windows & Mirrors" (GIANCARLO SCHIAFFINI - trombon, VELI KUJALA - koncertna harmonika, HARRI SJÖSTRÖM - sopran i sopranino saksofon)
Drugi set večeri pripao je sastavu koji za razliku od ad hoc kombinacija ima svoj formirani identitet i iskustvo zajedničkog sviranja. "Windows & Mirrors" već iza sebe imaju album, a njihova glazba gradi se na tromeđi jazza, klasike i improvizacije. Veli Kujala i Harri Sjöström, koje smo slušali i prethodne večeri, ovaj put su se predstavili u nešto mirnijem, ozbiljnijem tonu. Njihov zvuk, i dalje bogat slobodom i istraživačkim duhom, dobio je filmsku dimenziju - u uhu su se pojavljivale asocijacije na Antonionijeve kadrove ili atmosferu europske animacije. Poseban pečat dodao je Giancarlo Schiaffini na trombonu, svojom kombinacijom preciznosti i slobode.
Iako osobno preferiram razuzdaniju, vatreniju svirku kakvu smo čuli večer ranije, i ova izvedba imala je svoju nepredvidivu ljepotu. Mirnije dionice odvele su me u razmišljanja, u sjetu i introspekciju, pa se glazba gotovo stopila s kišnim, sivim danom koji je uslijedio. Nažalost, vibrafonist Sergio Armaroli nije mogao nastupiti zbog smrtnog slučaja u obitelji, što je ostavilo prazninu, no trio je i dalje iznio koncert s dostojanstvom i snagom.

Set 3: Ad hoc kvintet (STEVE SWELL - trombon, PETER OLE JØRGENSEN - bubnjevi, CENE RESNIK - tenor saksofon, ŠIMUN MATIŠIĆ - vibrafon, DAMIR P. KAFKA - koncertni klavir, sopran saksofon)
Finale drugog dana donijelo je ono najbolje što festival može pružiti: eksploziju improvizacije u kojoj se spojila međunarodna i domaća scena. Kvintet je već samom najavom izazvao snažan aplauz, posebno zahvaljujući prisutnosti Caprija u ulozi glazbenika, a ne samo organizatora. Nastup je počeo polako, oprezno, poput mapiranja terena. Instrumenti su se ispitivali, osluškivali jedni druge, no ubrzo je nastup prerastao u lavinu zvuka i emocija. Peter Ole Jørgensen neumorno je tkao ritmičku osnovu, Steve Swell i Cene Resnik gradili su moćnu puhačku sekciju, dok je Šimun Matišić ostavio publiku bez daha svojim virtuoznim vibrafonom. Damir P. Kafka pokazao je cijeli spektar svoje glazbene energije, od osjetljivih dionica do eruptivnih eksplozija koje su podigle publiku na noge.
Ono što je činilo ovaj nastup posebnim bila je radost muziciranja - osmijesi, znakovi odobravanja, međusobna komunikacija i povjerenje. Publika je bila uvučena u tu zajedničku vibraciju, pa se činilo da u jednom trenutku nema granice između izvođača i slušatelja.
Poseban značaj imala je i prisutnost Šimuna Matišića - jednog od najcjenjenijih vibrafonista nove generacije - čije je uključivanje u ad hoc kvintet donijelo i notu domaćeg ponosa. Bio je to podsjetnik koliko Hrvatska ima talentiranih glazbenika spremnih na svjetske pozornice.

Drugi dan festivala donio je introspektivnije i meditativnije izvedbe, s naglaskom na istraživanje zvuka i međusobnu interakciju glazbenika. Publika je pratila svaki detalj, od suptilnih tonova klavira do složenih ritmičkih eksperimenata, a večer je završila eksplozivnim ad hoc kvintetom koji je pokazao snagu kolektivne improvizacije. Iza nas je osjećaj uronjenosti u glazbu i uživanja u slobodi improvizacije.

Srijeda, 24. 9. 2025. - treći dan festivala

Set 1: Ad hoc quartet (ALEXANDER VON SCHLIPPENBACH - klavir, PETER OLE JØRGENSEN - bubnjevi, GIANCARLO SCHIAFFINI - trombon, HARRI SJÖSTRÖM - sopran i sopranino saksofon)
Treći dan festivala otvorio je drugi nastup legendarnog Schlippenbacha, ovog puta u quartet formi s istaknutim europskim improvizatorima. Harri Sjöström, koji je nastupao i prethodna dva dana, djelovao je dodatno inspiriran - čitav kvartet dao je 120 posto sebe, što je publika osjetila od prvog tona. Koncert je u velikom dijelu vodila brass sekcija, dok je Schlippenbach u početku bio suptilan i pratio događanja na pozornici, nadopunjujući ih tišim, ali izrazito preciznim sviranjem. Zvuk u Močvari bio je kristalno čist - svaki detalj bubnja, svaka promjena palica bila je jasno čujna, gotovo poput Carnegie Hall iskustva. Ritamske oscilacije brzo-sporo-brzo stvarale su dinamičku sinusoidu - stalni valovi intenziteta koji nisu nikada izgubili slobodu, a opet su imali strukturu i smjer.
Schlippenbachova solo dionica bila je vrhunac koncerta - čista improvizacija koja je utjelovila sve ono što volimo u free jazzu: energiju, eleganciju i nepredvidivost. Harri je dodatno obogatio set, uvodeći swing elemente i cirkuske motive, čineći dinamiku kvarteta još slojevitijom. Iako se publika nadala bisu, Schlippenbach ga nije izveo, no atmosfera je bila ispunjena radošću i divljenjem, a nakon koncerta uspio sam popričati s njim i zamoliti ga da mi potpiše ploče i diskove - nezaboravno iskustvo!

Set 2: Ad hoc quartet (ELISABETH HARNIK - klavir, STEVE SWELL - trombon, TRACY LISK - bubnjevi, URBAN KUŠAR - bubnjevi i udaraljke)
Drugi set donio je dva bubnja na pozornici, što je odmah bilo vizualno i zvučno upečatljivo. Tracy Lisk i Urban Kušar ponudili su fascinantno istraživanje ritma i zvuka. Tracy, već poznata po istraživačkom pristupu, pokazala je dodatnu dimenziju svoje svirke - svaki pokret, svaki ritam imao je osobni pečat. Urban se u potpunosti transformirao, prilagodivši se istraživačkom zvuku i stvarajući bogatu ritmičku tapiseriju. Steve Swell na trombonu igrao je s granicama konvencionalnog - kuckanje metalnim predmetima, vučenje trombona po podu, pa čak i špricanje dezodoransom kao element zvučne kulise. Zvuk kvarteta u jednom je trenutku podsjećao na Tesla laboratorij u punoj funkciji, dok su završne dionice trombona došle do emocionalnog vrhunca, izražavajući patnju i kreativno uznesenje. Interakcija trija s Elisabeth Harnik bila je besprijekorna, stvarajući osjećaj dugogodišnje uigranosti, iako su svi članovi prvi put svirali zajedno u ovom sastavu.

Set 3: APEIRON + ELLIOTT SHARP
Završnica festivala pripala je Apeironu u proširenoj postavi - ukupno 13 glazbenika, uz Elliotta Sharpa kao dirigenta. Svirali su tri kompozicije: Hudson River Number 6, Apeironica i Memory Amor. Zvuk je bio impresivan u svojoj složenosti - od elemenata vojnog marša i kraut rocka do free jazza i meditativne psihodelije. Elliott Sharp u svakom trenutku kontrolirao je dinamiku, "palio i gasio" glazbenike, stvarajući trenutke totalnog klimaksa, ali i tihe, minimalističke fragmente. Zvuk benda podsjećao je na živu, multislobodnu kompoziciju, gotovo poput DJ jazz remiksa uživo. Apeiron je savršeno spojio energiju, improvizaciju i meditativni sloj, ostavljajući publiku bez daha i idealno zatvarajući festival.

Treći dan festivala pokazao je širinu i slobodu Impronedjelka: od Schlippenbacha i ad hoc kvarteta, preko drugog istraživačkog ad hoc kvarteta s dva bubnja, do veličanstvenog Apeirona. Publika je pratila interakciju i radost glazbenika, a cijeli dan ostavio je osjećaj povezanosti i istinske improvizacijske energije.

Umjesto zaključka

Cijeli festival pokazao je sve ono što čini jedan mali, ali veličanstven impro događaj: izvrsnu organizaciju, pažljiv odabir glazbenika, ad hoc kreativnost i intimnu, prijateljsku atmosferu. Interakcija između izvođača i publike u dvorištu Močvare samo je dodatno potvrdila posebnost ovog festivala. Peti Impronedjeljak ostaje zapamćen kao događaj koji podiže letvicu za sve buduće izvedbe, a već u listopadu nas očekuju četiri nova koncerta kroz Impronedjeljak serijal.

jura // 25/09/2025