Za razliku od prije nešto manje dvije godine na ovome istome mjestu (17.VI 2015.) kada su članovi benda bili bili 'picikato' dotjerani u bijelim košuljama doimajući se skuliranim artistima, bar na prvi pogled, ove večeri su izašli u 'casual' garderobi i odvalili gromovitu seansu punih 80-tak minuta. Kako sam tada prvi puta prisustvovao njihovom nastupu, a uistinu su i bili friška supergrupa, pa nisam mogao točno sa sigurnošću razlučiti sve te vragolike metamorfoze zvuka, tako je ovaj nastup dijagnosticirao moje hipoteze da se u spetljanom i zvrzlanom sessionu izrodi štošta kreativnog i neobičnog što zrači posebnim šmekom smislene kombinacije free-jazza, funka, math/ post-rocka i noisea sve do afro i world-music utjecaja s neprikosnovenim istraživačkim pristupom. Jasno, sve kompozicije su im instrumentali s naglašenim tempovima koji ponekad odu u abrazivnu smjesu zahvaljujući duhačkom trojcu, no činjenica jest da su to sada razrađene i dotjerane kompozicije koje, barem u oficijelnom dijelu set-liste od prvih 6 komada imaju svoje unaprijed pripremljene aranžmane. Sve kod njih obično kreće od Franje Glušca na gitari ili uvodnih taktova bubnjara Brune Vidovića gradeći mic po mic ogromnu zvučnu skulpturu, a kako su njih dvojica ubitačni tandem trenutno, nažalost, neaktivnih Peach Pit (ej Mihael, daj se zbudi!), ti uvodnici se čine kao da će odfrljiti u neki ekstremniji noise-rock. Međutim, duhački trojac sve to fino rezignira kroz smjesu uigranih melodično-bombastičnih rola tek nakon kojih slijede egzibicije i improvizacije. Kompozicije im sada imaju i naslove, no sam Franjo mi je sugerirao da nisu bitni ukoliko ću pisati raport. Tek kada se odluče za album puno više toga će biti jasnije. Šaroliki zbir zvukova, boja, ritmova i različitih generacijskih preklapanja koje su svi članovi FKE donijeli, rezultirali su osebujnim performansom u kome nije bilo turobnih, mračnih, eksplicitnih ili na bilo koji način depresivnih fragmenata. Barem ih ja nisam osjetio, a tko zna, možda se u tome krije neka sofisticirana caka s obzirom da još uvijek neznam naslove kompozicija... Drugi dio koncerta otpočeli su improvizacijama s vrlo interesantnim mišungom udaraljki i neobičnog vokaliziranja Igora Pavlice koji je, čini mi se, izbacivao glasove na nekom izmišljenom jeziku. Mišljenja sam da su samo prikazali demonstraciju kako stvaraju kompozicije, a moguće da su one tad baš i zaživjele po prvi puta. Tu su malo i pretjerivali s minimalističkim gradacijama kad će tko iznjedriti neki novi smisleni break i prelazak na neki drugi stadij, no u kompletu gledajući taj drugi dio koncerta je bio čak i življi i energičniji od onog prvog zahvaljujući snažnim bas linijama Roke Crnića (Porto Morto), te dovitljivim izvedbama tromboniste Ivana Marincela (Antenat) i legendarnog Damira Price Caprija Kafke koji u zadnje vrijeme radi i surađuje punom parom s mnogim glazbenicima.

Teško da bi se moglo zaključiti kako je njihova glazba još uvijek u povojima. Jest da je tehnički i svirački zahtjevna, osobno se čudim Bruni kako ne pogubi koncentraciju kada nastupe međuritmovi i dekompozicijske sekvence, a sama infrastruktura s razrađenom dinamikom, te adekvatnim 'ispušnim' dionicama i ponekad previše kompleksnim formatima tvore onaj pomalo bizaran odmak od relevantnih žanrova i stilova koje svatko od ove šestorke prezentira na svoj način. Neobični su i intrigantni, valja ih ponovno provjeriti jer još nema nikakve naznake da bi svoj extraoridinary stil zabilježili na nekom nosaču zvuka.

horvi // 16/02/2017