Vinyl u Bogovićevoj na Cvjetnom trgu je bez ikakvog 'možda' bio pretijesan te srijede za sve one koji su poželjeli prisustvovati nastupu relativno friškije zagrebačke underground supergrupe sastavljene od članova Haustora, Cul De Sac, Peach Pit, Brujača, Antenata i, ha-ha-ha, Igora Pavlice za kojeg je bolje navoditi bendove s kojima nije svirao... Podrumski prostor je taman prilagođen za nekih 30-tak ljudi i kad se uoči svirke oko 22h popunio u njega više nije mogla stati skoro niti igla tako da su mnogi znatiželjni odustali već pri samom pogledu sa stepenica odakle sam, htio ili ne, preko stakla uspio okinuti nekoliko zamagljenih fotosa. Doći tik do pozornice je bilo nemoguće u onoj gužvi koju je još oprala i dobra vrelina unatoč uključenoj klimi iznad šanka, a ako ste i bili sretnik da se smjestite negdje bliže, vaše mjesto je vrlo brzo zauzeo netko drugi, osobito ako ste došli biciklom. Jer, baš na samom početku svirke simpatično osoblje je obavijestilo prisutne da maknu bicikle iz haustora negdje na ulicu i onda fučkaj bilo kakvo daljnje laktarenje u proboju na bolju poziciju u klubiću... Ovaj sekstet je krenuo s tromijom post-rock/math shemom, te kako nemaju nikakve striktne naslove instrumentalnih kompozicija (nazivaju ih proizvoljno), tokom cijelog nastupa transžanrovski je dodavao cijeli niz supstanci jazza, fusiona, rocka, funka, noisea, popa, world-musica, psihodelije... Kako im sve skladbe uglavnom kreću iz nekog gitarskog riffa ili ambijenta Franje Glušca (Peach Pit, Brujači) pojačanog ritam sekcijom bubnjara Brune Vidovića (Peach Pit) i basiste Roka Crnića (Porto Morto), duhačka sekcija fila raznolike vragolije u obliku konkretnih melodija, minimalističkih gradacija, mnogih improvizacija i solo izleta do spetljanog free-jazza oivičenog do granica post-avangarde, tako je i zbog samih proizvoljnih naziva kompozicija teško odrediti tematiku, a bome još teže odrediti u kojem pravcu će im se skladbe razvijati. Poneke su skulirano sabijene u formate od 4-5 minuta s kompaktnim performansnima, ali većina njih eksplodira u neočekivane frakcije. Da li stvorene na licu mjesta ili koncizno tip-top naštelane ne bih znao, no sve one sadrže strast izvedbe u kojoj se svi glazbenici unose u svoj vrlo široki zvučni svijet često stvarajući dojam da sviraju ono što im se u dotičnom trenutku čini najboljom varijantom ne zaobilazeći niti plesne tempove, harmoničnost i pop strukture koje, opet ponekad, odlutaju u kompleksne i vrlo maštovite progressive sfere. Kod njih se očito sve odvija u spontanom transu s razdvojenim opservacijama: onim zacrtanim, nazovimo šablonski početnim uvodnikom kompozicije i onim predviđenim za egzibicije, a valjda su to samo oni koji ih prate od početaka znali da će nakon abnormalne udaraljkaške kakofonije u kojoj su svi izuzev Franje uzeli neku zvečku u ruku uslijediti vraški rasplesani session džungle odvaljen čak na skoro pola sata svirke bez prekida. Majko mila, tad se valjda sva živina na dvije, četiri, šest, osam i sto noga i onih bez noga iz prašume, stepe i savane pronašla u tom komadu. I urlici majmuna, rika lavova, zavijanje hijena, vijugavo siktanje zmija, šuštanje paukova i gusjenica, mijaukanje, kreštanje, skvičanje... pretvorivši se u obredne zvuke vudu rituala s eksplodirajućim transom nošenim u valovima duhačkih nadogradnji i furiozno nabijenog plesnog tempa na kojeg se ne može ostati ravnodušan. Kasnije sam pitao baš Franju naslov te kompozicije, kaže 'mi je zovemo "Afrička"', a dabome jeste, upravo i prenosi atmosferu crnog kontinenta sukladno s world-music utjecajima i raznovrsnim egzotičnim, zvrkastim i otkačenim vragolijama. Na kraju koncerta Igor Pavlica je potvrdio ekscentričnost benda komičnim predstavljanjem članova pantomimom prikazavši tko je na kome instrumentu. Osim svirke, ide njemu i improvizirana gluma. Teško se oteti dojmu da Franz Kafka Ensemble osim svoje prirodne darovitosti svakog člana, kao i sveukupnog post-avangardnog šmeka nema i izniman zabavljački karakter u kome moždane vijuge i senzori rade bez ikakvih loših i zlobnih insinuacija, frustracija, paranoja i opće sumorne društvene klime. Artistički dizajniraju ogroman kolaž glazbenih stilova kombinirajući ih u nepredvidljivim transformacijama, a još najtočnija definicija bila bi vrlo slično kao i u slučaju čudaka Alfie Rynera progressive jazz-rock/ avant-garde.

horvi // 22/06/2015