Klub Močvara nikad nije imao problem s tim da otvori svoja vrata ljudima koji se u svojoj glazbi ne drže tradicionalnih načela ili normi. Prodefiliralo je tu kroz godine više takvih "čudaka" nego što se može pobrojati, a posljednje u nizu ukazanja "s one strane glazbe" odvilo se u utorak kada su tamo nastupili njujorški duo Iconoclast i skupina poznatih zagrebačkih glazbenika u jednoj od svojih inkarnacija koja se naziva Franz Kafka Ensemble. Koncert je bio najavljen kao avant freak punk jazz svirka i moram priznati da je zbilja tako nekako i zvučao. A kako se već te večeri u svemu zaziralo od uobičajenog stanja stvari, sasvim je smisleno bilo da američki gosti nastupe prvi a domaće snage druge.

Uf, Iconoclast. Radi se o dvoje sredovječnih ljudi koji ostavljaju dojam onog bračnog para iz čije se kuće ponekad čuju čudni urlici, žive s trideset mačaka i nitko u susjedstvu ne želi razgovarati s njima. Nisam siguran jesu li bračni par, ali ako uzmemo u obzir da u istoj ovoj formaciji sviraju već 28 godina, bit će da ima tu neke kemije osim instrumentalne. Obučeni od glave do pete u crno, kročili su na Močvarinu pozornicu i pokušali nas odvesti u svoj pomaknuti svijet u koji smo do tad imali priliku škicnuti samo u noir filmovima. Jesu li u tome i uspjeli, to je pitanje koje treba postaviti svakom članu publike ponaosob, uvjeren sam da će svatko ispričati drukčiju priču. Jer radi se o muzici koja čovjeka, izbjegavajući šprance na koje su njegove uši navikle, ostavlja u situaciji da ju može doživjeti isključivo vrlo osobno. Činjenica je da se za vrijeme njihovog podužeg (barem za jednu predgrupu) nastupa, Močvara postepeno praznila sve dok nije došlo do stupnja da nas je podjednak broj unutra i ispred kluba. Ne mislim da je to nešto strašno, niti ikoga treba kriviti. Jednostavno, Iconoclast svira muziku koju malo osjetljivija crijeva i ne mogu tako lako probaviti. Ne da nisu za svakoga, nego jedva da su za ikoga.

Dok ih slušate, čudite se kako njihov saksofon (svira ga Julie Joslyn) i bubnjevi (Leo Ciesa) mogu zvučati tako grandiozno, kao da je na stejdžu čitav ansambl. Glazba im je vektor u obrnutom smjeru, ne bave se izgradnjom koliko dekonstrukcijom. Kako bih vam pokušao dočarati o čemu se radi, mogao bih povući usporedbu s Ornetteom Colemanom ili Johnom Zornom, ali to ne bi bilo pošteno. Jer previše je tu improvizacije, poigravanja i istinske progresivnosti da bismo ih mogli svesti na razinu da spominjemo poredbe. Ima tu punka, elektronike, rocka i, naravno, ogoljenog free jazza koji unatoč svojoj neuhvatljivosti i nedefiniranosti uspijeva biti ritmički neobično logičan, što je samo dokaz da se ovo dvoje glazbenika poznaju bolje nego Bospor i Dardaneli. Julie ponekad izvadi i violinu, a Leo se prihvati i klavijatura. Osobno, moram reći da mi se dijelovi nastupa u kojima je on solo petljao po tim klavijaturama nikako nisu dopali, opasno su plesali na rubu dosade. Unatoč tome što je ovo do sad napisano možda bilo u blago pozitinom svjetlu, želim reći kako me Iconoclast svojim (trećim ovdašnjim, ako se ne varam) nastupom nije baš uspio otpuhati s palube konvencionalnosti u svoje bizarne vode. Imam poštovanja za ono što rade i u potpunosti sam osvijestio činjenicu da su virtuozi na svojim glazbalima, ali ostavili su me hladnim. Jednom kad je muzika do te mjere urušena da se čovjek nema za što uhvatiti, faktor koji postaje najbitniji je emocija, strast je jedini mogući vodič kroz te derutne labirinte. Oni je tom prilikom i nisu imali, tako da kao zaključak mogu reći da mi je više drago što sam vidio "takvo što" nego "njih kao takve", ako me razumijete.

S početkom nastupa Franz Kafka Ensmeblea, u dvoranu je unišlo svo ljudstvo što je do tad živahno klafralo u predvorju. Među tom se (većinom starijom) škvadrom, moglo vidjeti puno starih muzičkih njušaka s te underground-avantgarde scene - bili su tu članovi Cul de Saca, Trobecovih Krušnih Peći, Brujača i ostalih bendova i projekata s kojima su glazbenici trenutno okupljeni u Franz Kafka Ensembleu neraskidivo povezani već desecima godina u jednu veliku spaljenu gradsku glazbenu familiju. Bilo ih je diljem svijeta i vijeka, ali svaka ptica svome jatu leti, pa je tako Cul de Sac u posljednje vrijeme ponovno aktivan, a samim time i ovaj njegov ogranak o kojem ću vam sada prozboriti još koju. Dakle, Franz Kafka Ensemble je noviji projekt, koji ne treba shvaćati kao nešto pretjerano konzistentno ni sigurno. Možda će snimiti deset albuma i postati spasitelji jazza, a možda im je ovo bio zadnji koncert. Svi članovi tog ansambla su redom vrlo renomirani glazbenici koji su aktivni u još malom milijunu projekata, s takvima se nikad ne zna. FKA donosi jedan zvuk koji je, iako također nominalno spada u free jazz kategoriju, ipak osjetno pitkiji nego onaj njihovih prethodnika te večeri. Osjećaj je bio kao da smo prešli s rakije na limunadu. Limune su cijedili Franjo Glušac na gitari koja se više isticala glasnoćom nego solažama ili bilo kakvim izletima u nepoznato, stavljajući konciznost u prvi plan, te Bruno Vorberger i Roko Crnić (jedini od muzičara na pozornici koji mi nije otprije poznat) kao samozatajna kralježnica.

Za dodavanje šećera i vode te, naravno, miješanje, bila je zadužena teška artiljerija, creme de la creme hrvatskog puhanja - Igor Pavlica na trubi, Capri na saksofonu i Ivan Marincel (iz Antenata) na trombonu. Dok su se cijeditelji na desnoj strani stejdža više-manje držali zadanih struktura, miješači su se na lijevom rubu igrali, zafrkavali, improvizirali i rasturali. Uvukli su u to sve i publiku u kojoj su se neki drznuli pokušati pokretima svoga tijela pratiti njihove neuhvatljive zvukove, što je rezultiralo vrlo zanimljivim plesnim pokretima, naročito u slučaju jedne djevojke kraj koje sam (igrom slučaja, eto) stajao. Kroz cijelo joj je tijelo strujala njihova glazba što je rezultiralo u plesu barem podjednako avangardnom kao i zvukovi koji su ga uzrokovali. Finu je stvar za gig uradio i jedan čovjek koji je nakon desetak minuta odlučio ići od osobe do osobe i fizički ih vući u prve redove, što je navuklo mnoge osmijehe na lica i pomoglo u stvaranju pozitivne atmosfere. FKA ima tu olakotnu okolnost da su mu članovi do te mjere kvalitetni i renomirani glazbenici, da bi im bilo pomalo pretenciozno prigovoriti nešto s te strane. Mali prigovor zato mogu dobiti za trajanje nastupa, činilo mi se da nisu svirali duže od 45 minuta. Zvali smo ih da se vrate, ali ništa od toga. A nedostajalo je još 2-3 pjesme, zbilja je. No, tu treba uzeti u obzir da je ovaj bend side project side projecta, tako da je lako moguće da prosto nemaju više materijala. Da izvještaj ne bih završio pokudom, treba razjasniti da ne bih ni spominjao kako žalim što nisu još svirali da mi nije bilo dobro.

Ugodna večer u Močvari u kojoj smo dobili rijetku priliku da čujemo i vidimo naličje jazza. Dojam je bio da se svi ljudi u publici međusobno poznaju, pravi obiteljski štimung. Bajdvej, neki tvrde da se za vrijeme svirke iza one hrđave željezne ograde što dijeli Močvaru od nasipa šuljao i duh samog Franza Kafke. Navodno je bio zadovoljan.

ujak stanley // 20/04/2015