Dan poslije ovog koncerta, nešto komentiram s jednim poznanikom oko nastupa Partibrejkersa, i isti kaže da mu je bilo tak', kao Cane je bio nadrkan cijelu večer. Iako se s potonjim slažem oko Canetova (ne)raspoloženja, ipak Canetov gard te večeri nije bio ništa drugačiji od mnogih njihovih koncerata u zadnje vrijeme. Jer on je definitivno takav kao što kazuju tekstovi njegovih pjesama, dovoljno je malo da kaže puno. Problemi po bend krenuli su još na tonskoj, gdje nikako nisu u monitorima mogli pogoditi zvuk koji nudi dovoljno čistoće da se svi međusobno čuju. Anton je u jednom trenutku čak komentirao da nikad nisu doživjeli lošiji zvuk, pa me zanimalo kako će to izaći van, jer je meni onaj dio koji sam čuo s ove publične strane nudio već na tonskoj sve ono zbog čega i dan, danas ne propuštam nijedan njihov zagrebački koncert.

Po pitanju publike znao sam da nećemo razočarati, Tvornica je i ovaj put bila fino ispunjena. Nekako smo se zaželjeli opet pogledati samostalan koncert najdražeg nam rokenrol benda. Benda koji je davno postao besmrtan, nudeći nam pravu verziju bazičnog rokenrol buntovništva, bez ikakve promjene u svom zvuku, od prvog albuma do današnjih dana. Taj fenomen bazičnog rokenrola odavno bi pokopao mnoge druge bendove, ali ne i naše Žurkolomce. Jedina promjena je dodavanje bas gitare nakon prvog albuma, a posljednjih nekoliko godina dodali su i drugu gitaru (sjajni Robi Telčer), na koncertima kojim su svoj zvučni zid još nadogradili i ponudili Antonu dodatnu slobodu u solo minijaturama. Iako mnogi na koncertima očekuju one najveće hitove ("Hoću da znam", Kreni prema meni", "1000 godina" ili "Noćas u gradu"), mene nekako uzimaju one manje hitoidne, poput "Sirotinjskog carstva", "Žurim", "Daleko od srca". I ne samo to, nekako bih rado doživio koncert u kojem nećemo čuti spomenute super hitove, da naprave mjesta nekima koje rijetko, ili nikad, ne sviraju. To su neka moja unutarnja razmišljanja, možda i malo sebična, znam. Recimo, na ovom koncertu nisu odsvirali "Prsten", kojom ih je publika zvala na prvi bis, a pri pozivu na drugi bis, na kojem sam očekivao da će se odazvati i završiti koncert "Uličnim hodačem" - isti se nije dogodio. Što je dobro, jer vjerujem da treba stati u pravom trenutku. Nekih sat i pol bilo je i više nego dovoljno da se još jednom uvjerim zašto su Partibrejkers naši Ramonesi, Motorheadi, New York Dollsi ili Stoogesi.

Na ovom koncertu sam po ne znam koji put osjetio zašto volim ići na njihove koncerte. Toliko ogoljeni rokenrol, i glazbom i tekstovima, koji nude toliku moć i eksplozivnost nema, niti će ikad biti, na ovim prostorima. I svatko tko je pokušao zvučati i približno poput od njih nije dugo opstao. Jer najteže je kopirati jednostavnost, zato su i Žurkolomci bili i ostali naš bend. Hvala im!

jura // 18/12/2016