Sve je krenulo 1984 s Hiljadu godina, koja je postala i ostala simbol i himna rokenrol generacije osamdesetih, i ništa je nije spriječilo da to bude i devedesetih, a bome i u novom tisućljeću čini se nije zaboravljena.

Sedmi studijski album beogradskih PARTIBREJKERSa "Sloboda ili ništa" ne donosi ništa novo i skoro nikakav pomak u glazbenom smislu u odnosu na njihovu "jedinicu" ili pak najhvaljeniju "trojku". U konačnici takav bi ishod, nakon dvadesetipet godina rada, mnogim bendovima oduzeo kredibilitet kod publike, ako već i ne kod njih samih. U slučaju PARTIBREJKERSa taj detalj je njihova snaga. Stoga i nije čudno da se PARTIBREJKERSe jednostavno sluša ili ignorira. Nema sredine. Kome su bili dobri na prvom albumu, dobri su i na sedmom. Kome nisu sjeli otprve, nije niti pokušao doći do sedmog.

Dvanaest pjesama, dvanaest klasičnih rokenrol komada. Od himničnih Sloboda ili ništa i Lobotomija, preko r'nb' posvete Dugo te nema te usporavanja sa Srce kuca tu je i završetka s Koliko je sati sve je na svome mjestu. Možda je jedini "feler" ovog albuma što nema neku izrazito jaku pjesmu, no zato odlično zvuči ko cjelina.

Bitni dijelovi benda, Cane i Anton, funkcioniraju besprijekorno i nije bitno tko čini sedmu ritam sekciju. Na ovom albumu to su Dejan Utvar (ex Kazna za uši, Lira vega, Presing, Eyesburn) i Vladislav Rac (ex Kanda Kodža i Nebojša, Presing). Oni koji su ih gledali ljetos na varaždinskom Špancirfestu kažu da uživo prže jako jako dobro.

ocjena albuma [1-10]: 8

pedja // 21/12/2007