Eh, da mi je netko rekao kako ću na metal/ hardcore koncertu ovakve vrste doživjeti čestitku za Božić od samog frontmena opako bijesne i ljutite grupe i to, dakako, čestitku upućenu najtoplije i najsrdačnije svim prisutnima, pomislio bih da se radi o nekoj neslanoj šali ili nesvakidašnjoj zajebanciji s provokativnim entuzijazmom. Doduše, christian-metal rockeri znaju redovito blagovati svetkovine, ali baš ovako nadrkani i frustrirani hardcoreaši, to nikako.

Rečemo, prije samog odlaska na ovaj gig FB event KSET-a imao je 124 zainteresirana koji su tagirali 'dolazim'. Može se reći da ih je otprilike toliko i bilo, a moguće i manje što je pokazatelj da ni mjesto ni vrijeme ne igraju bitnu ulogu za održivost kakve-takve popularnosti ovih velikana iz New Yorka, točnije s East Villagea među hrvatskom audijencijom. Oni koji ih prošli puta nisu gledali u Vintageu gotovo u isto vrijeme (11.XII 2016.), a bili su zainteresirani, ovaj puta su došli isto kao i uglavnom većina te stare publike. A moglo se na prste prebrojiti, štogod po mom sjećanju, tko od večerašnjeg auditorija nije bio prisutan prije 3 godine. Atmosferu su prvo dobrano zagrijali švicarski opaki DarkRise iz Lausanne deklarirani kao brutal death metal, no ne bih se u potpunosti složio s time. Ima deatha u njihovom stilu ponajviše poput tipičnog grlenog growla frontmena Thibaud Ducrota, te klasičnih gitarskih formacija Nicholas Morarda i Daria Huga (svira i u Sounds Of Fury), ali služe se i magičnim zvučnim čarobiranjima kojima izlaze nadaleko van žanra. U tome prednjače bubnjar Axel Vuille (Sounds Of Fury, Norvhar, ex-Noma) i ćelavi tetovirani basist Wils koji je nekoć bio članom spomenutih Sounds Of Fury, a i Flesh And Blood, te Near Death Condition, odnosno u neku ruku se može konstatirati da je ova ekipa jedna vrsta supergrupe i za to ne treba posebno obrazloženje jer je i sam frontmen aktivan u još dva benda - Eternal Flight i Legaside. Oni su naime u stanju toliko iskoračiti iz stilizacije u sekundi: od ritmičke tutnjave odjednom se stvori plesna podloga u umjerenim, čak i sporijim tempovima, a basovi neprestano variraju. Wils svira bas s 5 žica udaravši ih koji puta dlanovima (ne koristi trzalicu), često ima solističke izlete s nekim novim zvukom kojeg mi je uistinu teško pojasniti jer je, koliko mi se čini, nešto zaista novo, barem ja nisam ne samo kod metal, već i sasvim drugačije orijentiranih izvođača čuo ovakvu magiju bas gitare s tehnikom za koju se ne može reći čak niti da je staccato. Ako bi bio konkretniji, to bi bila međuzona legata i staccata, mezzostaccato/ mezzolegato, a time postiže opet novu dimenziju proširujući stilsko-zvučni opseg cjelokupnih figura po kojima jezdi DarkRise. Ove godine su objavili šesti album "Circles of Failure" (Punishing Records) i s njega odvalili jedno 3-4 pjesme, pretpostaviti ću da su baš upravo te bile toliko neobične s Wilsovim solažama i Vuilleovim ritmičkim dijafragmama, a izveli su i jednu novu u kojoj se točno mogla uočiti kompleksnost pristupa ka aranžmansko-sviračkim tehnikalijama. Kako ih do sada uopće nisam slušao, samo mogu reći da su na mene ostavili odličan svirački i tehnički dotjeran utisak vrlo ozbiljnog i potpuno zrelog death benda koji ima u rukama moć savladavanja kojekakvih granica i međa, te da žanru daju sasvim nove osobine ko' što je primjerice Jeroen Paul Thesseling u ono zlatno doba Pestilencea nadmašio svu suitu svirkom fretless basa u opakom deathu, no na žalost, to se samo desilo na albumu "Spheres" (1993), a mnogo kasnije i na "Doctrine" (2011), ali posve bezazleno i neuvjerljivo. Wils ima ponešto Thesselingovog šmeka u tom pristupu, ali daleko je drugačiji tretman jer bas s pragovima nije isto što bez njih. Svira neobične amplitude s inovativnim rješenjima, a to su oni malobrojni tog utorka u KSET-u jako dobro uočili jerbo je većina bila u dvorištu fumajući cigarete ili poluzainteresirano škiljila sa šanka ispijajući pivo, tek možda krajićkom uha osluškujuči ovu 45-minutnu magiju DarkRise. Ak' mene pitate, bend je savršeno dobar u ovome što radi i čudi me da već nisu navelike prepoznati među metal armijom koja voli neobične death složence, a kako sam provjeravao iz čistog interesa koliko me opčinio njihov stil, niti jedna pjesma im nije kraća od 4-5 minuta. Druga predgrupa Ølten je u zadnji čas otkazala nastup, pa se očekivalo da će Pro-Pain imati nešto dulju minutažu i možda zasvirati dobrih 2 sata kao što smo komentirali prije koncerta, ali bilo je to svega skupa nešto duže od 60 minuta. E, sad, kao prvo, u bendu je odnedavno opet novi gitarist - Greg Discenza kojeg je čist lako po imageu zamjeniti s prošlim, također korpulentnim Adamom Phillipsom. Obojica su snažni karonje s crnim bradama, Adam je tetoviran i ćelav, Greg nije, Adam je bio tipičan hardcore-metal gitarist, a Greg opet nije i to se već odmah skontalo na samom početku koncerta da će ovo biti znatno drugačiji zvučni fokus jer je očito bilo pomalo i čudno da Gary Meskill ide na ovakvu turneju bez novog albuma (zadnji im je "Voice of Rebellion" još iz 2015.). Zna se, stari lukavi macan mjenjajući postave uvijek adaptira nove članove na najboljoj mogućoj relaciji - pred publikom. Otkako je Tim Klimchuck u dva navrata napuštao postavu (definitivno otišao 2011.), Gary je glavnog gitarista redao, evo sad već po šesti puta od 1994. kad se s Klimchuckom prvi put ozbiljno posvađao. Svaka ta promjena, a mjenjao je i basiste i bubnjare na albumima, u samom stilu baš i nisu imale nekih osobitih rošada što se tiče stila i izraza, međutim, barem mi se tako čini, dolaskom Discenze se konačno nešto mijenja, ali ne uzmite to nikako za loše ili pogubno. Greg je groove-metal gitarist koji voli zabavu i šus, voli skakutati po pozornici i ima nu-metal elemente u svirci što može itekako pomladiti zvuk Pro-Paina, a rekao bih da je i vrijeme, premda tipična karizma NYHC-a i dalje ostaje prepoznatljivim izrazom. Ubojite, snažne, drske, sočne, stare himne su bile tu na repertoaru "In for the kill", "Shine", "Make war (not love)", pa "No way out", "Fuck it", "Johnny Black", "Unrestrained", "Draw blood" i tako redom, a kako su se stvari odvijale, sve više mi je trenutni Pro-Pain nalikovao na svojevrsni eksperiment, točnije probu za jedan možda ne i drastičan, ali znakoviti stilski zaokret u groove-metal s očekivanom dozom tipičnog hardcore-punka, što opet nije ama baš ništa pogubno. Jer kod Meskillovog izraza je uvijek bila podjednaka doza i metala i punka i hardcorea, kako si god tko uzme, a večeras nas je počastio s onime što se tek može očekivati na narednom 16. albumu protežući standardne kompozicije u osvježenom ruhu. I moguće gdje će se novi album 'nalaziti'. Isto su moćne i energične, Gary je čak nekoliko puta zahtjevao od publike mosh-pit, malo su se dečki i cure naguravali ispred pozornice, nije bilo niti jedne ozljede ko' na prošlom gigu u Vintage-u, ponovno im se pridružio zagrebački fan za mikrofonom (e, fakat ne znam o kom momku je riječ, ali je vraški dobro izveo svojih 3-4 minute izazvavši skoro bolji urnebes i od samog Meskilla), no činjenica koja je sukladna i relevanta jest da na koncertu nije bilo nikog mlađeg od cirka 35 godina. Meskillu je jasno da više ne okuplja mlađe generacije, ne bih znao konstatirati da li je to samo tako u našoj balkanskoj regiji ili ima takve procjene po čitavom svijetu, ali definitivno mora pomladiti i pridobiti pozornost novih generacija jer Meskillov hardcore/metal-punk s kojim je krenuo ranih 90-ih više niti izdaleka nema inovaciju isto kao da su njegovi sugrađani Talking Heads nakon "Remain In Light" nastavili prašiti minimalistički dotjeran new-wave začinjen afro elementima. Promjene moraju biti. I biti će ih... Možda i niste znali... Na zadnjoj turneji kad su Pro-Pain nastupali i u Zagrebu, bio je opljačkan i pretučen u prijestolnici EU - Bruxellessu (početkom 2017.), neki momci su mu nakon prijateljskog razgovora uz pivo ukrali novčanik, a onda ga izlemali i slupali mu naočale nabivši mu staklo u oči, gotovo je ostao slijep. Bila je i donacijska crowdfunding kampanja za njegovo izlječenje, a kao što smo tog utorka vidjeli u KSET-u, uspješno se othrvao i na kraju koncerta kad se čitav bend povukao zapjevao acapella 'I whish you merry Christmas' na engleskom i na esperantu zaželjevši svim prisutnima sretne Božićne i novogodišnje blagdane kazavši da je sretan što je živ, da voli Zagreb i sve ljude koji ga podržavaju. A između redaka, naravno i svih pjesama i tekstova se itekako odavno osjeća angažirani pristup od kojeg ne odustaje već skoro 30 godina. Bio je razdragan i očaran poput malog djeteta, totalno iskren, skoro patetičan, maltene da se rasplakao onakav korpulentan i agresivan kao što jeste za vrijeme izvedbi pjesama. Samo, opet, činilo mi se da to niti njegovi najbolji fanovi nisu shvatili. Jeste, nitko ga nije omalovažio niti kritizirao, nitko se nije javno konfrotirao, ali činjenica jest da je svima bilo čudno čemu 'on sad nama kao takav znameniti hardcoreaš čestita Božić'. Sretan je da ima dobru publiku, makar i malu, da je može animirati sa starim pjesmama, da mu nitko ne zanovijeta i da ga svi poštuju. A kako sam bio jako umoran od napornog posla tog dana i već se dogovorio s kolegom da ću otići na koncert njegovih kutinskih Los Kozmos u jedan caffe-bar pored HNB-a (hrvatske narodne banke) u Zagrebu, da konačno vidim i čujem nešto jako dobro i kvalitetno, po prvi puta u Zagrebu, tako mi je istom došao sms 'odobrilo vam pro-pain danas'. Pokazah kolegi, kaže Marijan, basist Los Kozmos, ma jebeš nas, odi na Pro-Pain. Ima još života i prilike da nas vidiš i čuješ, ovo će samo biti dobra tonska proba u zagrebačkom bircu na izložbi, bolje odi na Pro-Pain'. Da li sam zažalio? Možda zbog kolege i sjajnog muzičara iz Los Kozmos koji je shvatio drugi dan izmjenjujući utiske - nisam. I njemu je bilo drago što sam bio na Pro-Pain. Ah, kad mjesecima ne ideš na certe i u jednom danu imaš dva, a onda dobiješ ono što nisi očekivao. Nešto jebeno dobro i nadasve iskreno od Meskilla koji bi ovim potezom u idućoj rundi mogao u Zagrebu okupiti i veći broj posjetitelja.

horvi // 05/12/2019