Usljed prenatrpanosti promaknuo mi je njihov album "The Final Revolution" (2013), a prethodni "Straight To The Done" (2012) i nije baš ostavio neki osobiti dojam jer su ostali bez originalnog gitariste Tom Klimchucka. Frontmen Gary Meskil je s relativno novijom postavom okoštavao ekipu i kako to već ide, uspio je poput Mark E.Smitha da je zadrži dulje na okupu, evo već treći album za redom. Sličnosti između njih dvojice su poprilične: i jedan i drugi se drže bijesnih tema, obradili su valjda sve vrste aktualnih događaja socijalne, društvene i političke klime, te su ostali dosljedni svojem korijenskom superlativu. A također su imali i neke, ajde recimo, uspješnije trenutke u karijerama koji su bili sretan splet okolnosti, a ne njihovih komercijalnih težnja.

S ovom sada već uigranom postavom niti Meskilu nije bilo teško iznjedriti vrlo dobar album. Bitno je da muzičari ne brljave i ne zapadaju previše u šablone, a on sam je redovito spreman izvaliti gomilu konkretnih suštinskih problema koji ga okružuju i koji ga smetaju. Tako on na ovome albumu raspreda čistu gangsta priču New Yorka druge decenije 21. stoljeća o mačoizmu, nabildanim likovima iz teretane, glupanima s ulice, razbojnicima, nafuranim hipsterima, potcjenjivanju i još koječemu ubacujući u taj lirski kolaž neprekidno angažirane floskule o nepravdi i nejednakosti , a bome i o ženskoj emancipaciji postavljajući se gotovo u njihovog neprijatelja koji bi svakome s takvim šovinističkim stavom mogao otjerati i najvjerniju djevojku ("Cognitive dissonance" nije baš za prevođenje na hrvatski, B.A.B.E. bi se mogle ozbiljno uvrijediti). Njegova lirika stvara onaj bijesno-pjenasti osjećaj kada recimo idete ujutro na posao, isfrustrirani ste koječime i radije bi bili u grobu nego li sa zakašnjenjem došli na posao pojašnjavajući pretpostavljenima da je neki motherfucker okrenuo kontenjer smeća na cestu zakrčivši čitav promet, da ste išli sporednim ulicama koje se, avaj nove muke, asfaltiraju, a u drugima bagerima kopaju neke ogromne rupetine za podzemni parking ili novi tržišni centar. Uz to vam se probuši guma ili ostanete bez goriva jer ste ionako bili na rezervi znajući točno koliko vam treba da dođete na posao i onda s nekim kolegom skoknete s karnisterom do benzinske kako bi imali za povratak kući. I tko onda ne bi doslovce pizdio još pogotovo ako se tu umješa poneki pametnjaković što dijeli glupo neutemeljene savjete da se morate pribrati i realnosti pogledati u oči. A realnost je, zna se - veeeeliki minus na bankovnom računu od kojeg sve počinje.

Ima Meskil strašno razjarenu priču u 'Glasu pobune', a i nekih vrlo dobrih pjesama koje zamirišu na čuveni debi "Foul Taste Of Freedom" (1992) kada je bend eksplozivnom munjom izbačen u sam vrh sukladne scene s Biohazard, Agnostic Front, Life Of Agony i Panterom. Evo, takve su "Bella morte", "Blade of the cursed" i "Enraged" koje su se komotno mogle nalaziti na njemu, a i obilje stihova uz pratnju teških riffova naslovne "Voice of rebellion" gdje ipak malo previše pretjeruje s repeticijama 'smatram da je ovo pucanj upozorenja, motherfucker'. "No fly zone" će podsjetiti na čuvene hardcore albume Ice-T-ija i Body Count s policijskim sirenama i kraćim hip-hop naracijama, a urnebesni hardcore-punk "Take it to the grave" nameće se sam po sebi novim hitom uokvirenim u samo minutu i 45 sekundi. Sad već iskusnija postava okušava se i u metalcoreu pomalo funk-irajući ("Age of disgust", "Crushed to dust"), pronađe se i poneka zgodna solaža Marshall Stephensa, kao i njegov poduplan frcajuće-pirotehnički tretman ("Hellride" s Meskilovim repanjem). Za završnicu je ostavljena, hm, sentimentalna (ha-ha-ha!) "Fuck this life" da okonča jednu nimalo ugodnu storiju kada se doživi šokantno loš dan i sve po spisku šalje u..., ajd biti ću skuliran, vražju mater.

Meskil kao i M.E.S. nema dlake na jeziku. Ima stalno isti vokalno-lirski trik kojeg koristi već petnaesti put za redom manje-više definirajući hrapavim glasom svoje nezadovoljstvo u divljim i ratobornim raspravama. Ima u njemu još mnogo snage i siline da svakoga satjera u kut, a osobito one s njegovog Long Islanda koji su mu izuzetno mrski kao što su M.E.S.-u strašno simpatični novinari što švrljaju po njegovom privatnom životu.

Naslovi: 1.Voice of rebellion, 2.No fly zone, 3.Righteous annhilation, 4.Souls on fire, 5.Take it to the grave, 6.Age of disgust, 7.Bella morte, 8.Cognitive dissonance, 9.Blade of the cursed, 10.Crushed to dust, 11.Enraged, 12.Hellride, 13.Dnr (do not resuscitate), 14.Fuck this life

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 08/12/2015