Solo projekt londonskog singer/songwritera Dan Snaitha u samo dvije godine pretvorio se u kvartet vrijedan pažnje svih medija i publike. Već prvim objavljenim singlom (Overjoyed) svojim je ugodnim vokalom i dubstep podlogom dao do znanja da na njega treba ozbiljno računati i tako zaprijetio Jamesu Blakeu na njegovom teritoriju. Bad Blood je naslovna tema albuma i jedna od nositelja "oh-oh"-astih tema u kojima parira Coldplayu na njihovom području no simpatičnije i s manje patetike. Flaws, pjesma istaknuta kao treći singl nema jačinu singla i prilično je neupečatljiva sa svojim dječjim poigravanjem elektronikom, no zato je četvrtim singlom piknuo u "sridu".

Pompei su pjesma s kojom je skinuo Killerse s trona retroelektro-80s bogova, a pjesma je toliko jaka da će je pjevušiti čak i oni zakleti protivnici tih struja. Pompei imaju ono nešto što će je dovesti do visokih pozicija na godišnjim listama singlova, a to je zborno "eh-oh" pjevanje i simpa refren "how I am going to be optimist about it" u kataklizmičkoj temi. Savršena pop pjesma koju će Dan unatoč prikazanom potencijalu teško ikad nadmašiti.



Da nema te pjesme, Laura Palmer, posveta Lynchovoj heroini, bila bi sasvim dovoljna kao nositelj albuma. Ovako je njena savršenost pop pjesme ostala u sjeni spomenute prije. S Weight of living Pt. II i These streets uvjerit će i najzadrtije puritance, one koji su se razočarali u Coldplayevoj patetičnosti i Killersovim preproduciranjima da je ozbiljan kandidat da ih pobijedi "u gostima". No to će tek sljedeći albumi pokazati i dokazati.

Ostatak albuma dostatan je da Snaithu priskrbi dobre pozicije na ovogodišnjim ljetnim festivalima, a slušateljima ostavlja da se uz album ugodno zabave te s nestrpljenjem očekuju nastavak Pompei-a.

ocjena albuma [1-10]: 8

pedja // 01/05/2013