Gary Meskil je ostao jedina konstanta, zaštitni znak i kumulativno eksplozivni vokal ovog legendarnog NY hardcore/metal-punk benda. Posljednji originalni član, glavni gitarist Tom Klimchuck napustio je postavu 2011., netom uoči pripreme za snimanje ovog 13. albuma zbog ozbiljnih zdrastvenih problema. A također je otišao i šesti bubnjar Rick Halverson. Sedmim bubnjarem postao je Jonas Sanders, a šestim gitaristom u karijeri benda Adam Phillips iz sastava Indorphine. Uz Meskila na basu, jedini 'stariji' član ostao je ritam gitarist Marshall Stephens koji se drži u ekipi od 2007. I što je interesantno, mijenjajući postavu gotovo redovito s albuma na album, Pro-Pain je uspio zadržati svoj standardni zvuk i stil kao da nije bilo svih tih silnih promijena.

Nažalost, koliko god bi se ovom bendu, a i albumu trebale odati sve pohvale i visoka ocjena, prikazani materijal ne mrda iz okoštale prosječnosti. Sve je to korektno i koncizno odsvirano, no ruku na srce, stvar je posve jednostavna - kako album krene s uvodnim pjesmama "Straight to the dome", "Payback" i "Nothing left", tako se redaju gotovo iste skladbe jedna za drugom u kojima se ništa posebno ne ističe. Jest da Meskil ima homogen, agresivan i ljutit vokal, te su primjerice pjesme "Sucks to be you" i spomenuta naslovna "Straight to the dome" lirski izuzetno nadrkane prikazujući gotovo cjelokupni svjetonazor koji se širi u različitim smjerovima s višeznačnim metaforama, no kako album odmiče pjesmu po pjesmu, pretvara se u najobičnije peglanje u kojem nije teško predvidjeti da će naredna stvar početi, razvijati se, imati sličnu tematiku i završiti gotovo isto kao i prethodna. Nema raznolikosti i nema nikakvih otklona, a to je ono što album već nakon 3-4 pjesme pretvara u klišej, a potom i u dosadu. Jedino se može govoriti o nekoliko razbacanih metalskih catchy solaža, višeglasnoj ariji u "A good day to die", malo gromoglasnog repanja u refrenu "Fallen son", zabavnom melodičnom slatkišu "Zugabe!" s pop-punk prizvukom, potom o visokoj razini energije kao i o Meskilovom vrištanju punom emocija. Ali teško se oteti dojmu da je praktički na temelju samo jednog obrasca izgrađen gotovo čitav album...

Na samom koncu albuma dočekuju 4 neobavezna komada: kratka obrada stare Beastie Boys pjesme "Egg raid on Mojo" iz vremena njihovog hardcore-punka, demo verzija "Destroy the enemy", specijalna "Stand tall" povodom njihove posljednje turneje '20 years of hardcore tour 2011' kada su nastupili i u Zaboku, te živa snimka "Pound for pound (live in Sittard, NL 2001)", ubjedljivo najsporije pjesme na ovom cijelom albumu.

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 11/10/2012