Kao i uvijek dosad MIMO je koncipiran u dva dijela, gdje u prvom nastupa samostalni autor, a nakon kratke priče imamo priliku poslušati i bend. Iznimku nije ponudila ni ova nedjelja u kojoj su nastupili Zarkoff i Kozmodrum. Prednost MIMO-a nad većinom drugih glazbenih programa je točnost, program ide uživo na prvom programu Hrvatskog radija, greške u satnici ne može biti. Zarkoff kao one-man-band imao je čast otvoriti večer. Za one koji nemaju dodirnih točaka s ovim sisačkim kantautorom, a odrastali su uz EBM ili alternativniju pop glazbu s početka osamdesetih, savjetujem da malo prosurfaju internetom. Obzirom da je Zarkoff sam na pozornici, ispred sebe je imao paletu različitih programatora, ritam mašina ili kak se to uopće zove, te je neprestano stiskao gumbiće da bi uspio dobiti pravu kombinaciju ritmova. Nije to nimalo lako, a autor je tad bio potpuno fokusiran da dobije ono što je zamislio. Ima tu ponešto i ranog mračnijeg Suicide-a, otkud zvuk putuje do komercijalnosti ranih Pet Shop Boysa. Kvalitetno ozvučen prostor godi njegovoj glazbi, a imali smo prilike čuti neke novije pjesme, od kojih sam zapamtio "Pioneers". Puno zanimljiviji, bar meni, bio je onaj trenutak kad se primio električne gitare. Tad su njegove pjesme dobile blago indie prizvuk koji je, uz spoj elektro ritmova, donio jednu novu dimenziju. Uspjeli smo ga dozvati i na bis, gdje je još odsvirao Just People, sa svojeg posljednjeg albuma. Prije bisa čuli smo i odličnu obradu "Someone Somewhere in Summertime" Simple Mindsa, u kojoj je Zarkoff original još malo očvrsnuo. Nakon pauze, došao je red na Kozmodrum, jazz grupacija koja kombinira i elektroniku i space elemente u svojoj glazbi, a najjednostavnije bi ih bilo gurnuti u space jazz. Ono što je neobično kod Kozmodruma, ako ih promatram kroz prizmu jazza, su dvije električne gitare, čiji vlasnici su Elvis Penava (Jazz Orkestar HRT-a) i Ivan Kapec (Capiscone). Iako bi čovjek očekivao da će bend baš zbog dvije gitare solo dionice bazirati na njima, one u ovoj grupaciji najviše služe kao pratnja i zahvaljujući efektima, stvaraju svemirsku kulisa. Istina, Elvis je ponekad znao pokazati dio svog solo šarma, dok je Ivan Kapec ostao potpuno samozatajan. Vođa ove grupacije je bubnjar Janko Novoselić (Chui), a tu su još Goran Delač (električni bas) i klavijaturist Hrvoje Galler (Capisconne, Jasna Bilušić). Imena su dovoljno reprezentativna da pokažu koliko daleko jazz može otići i jednim većim dijelom u tome su uspjeli. Priča jedne pjesme, o robotu od 19000(!) godina koji nas sve kontrolira, dobar je predočnik tog što rade U njihovoj glazbi ima i soula i funka, pa mi se na trenutke činilo kao da slušam soundtrack iz filma "Warriors", a nešto kasnije otputovali smo na Kubu, uz već spomenute space elemente, pa mi je palo na pamet da ih gurnem u afro-cuban space. Bilo je tu i reggaea, opet, pogađate, ne običnog, već onog svemirskog.

Njihovo glazbeno znanje je neupitno, ali glazba kojom barataju ostavila mi je dojam kao da su na početku svog istraživačkog razvoja. Vjerujem da će s vremenom to otići još negdje dalje, a nisam siguran da ni glazbenici ne znaju u kojem smjeru će putovati. Ako moram uspoređivati, trenutno su možda najbliže onom što Kapec i Galler rade u Capisconne-u. Pred kraj nastupa otišli su malo u avangardu i čvršćim dionicama završili svoj nastup. Taj dio mi je možda bio najbolji, ali tu već pišem o osobnim preferencama.

jura // 09/02/2016