Vrlo produktivan oneman band Saše Rajkovića iz Siska došao je do svojeg jedanaestog izdanja, a zajedno s projektima FFFC i Summerian Fleet, Saša upisuje, kako mi se čini petnaesti rad. Još na prethodnom kolaboracijskom "Die Brucke" s Popsimonovom moglo se u nekim kompozicijama čuti gitarskih riffova, no malo tko bi očekivao da će napraviti kompletan album na kome će gitara imati skoro veću dominaciju spram bazičnog synth-popa i elektronske produkcije.

Tu gitaru, kaže sam Saša, radio je kroz sasvim usputan i sporadičan materijal, a kako se prije nekoliko godina spojio s nizozemskim Mr. Paulijem iz Haaga (pojavljuje se u projektu Summerian Fleet), te se pronašao francuski izdavač Unknown Pleasures zainteresiran za gitarske pjesme, nije bilo druge nego da se prorešeta po arhivi i izvuku adekvatni materijali za etiketu nazvanu po legendarnom debiju Joy Division. I gdje ćeš nešto vezano uz epohalno važan bend i album koji se smatra zvaničnim početkom alternativnog diskografskog izdavaštva (Factory Records) raditi materijal bez gitare? U principu, nisu ama baš sve pjesme prožete gitarom, ima ovdje globalno gledajući klasičnih synth-pop stvari (odličan mračan instrumental "Watching the caravan feat. Pauli", osebujna minimalistička EBM "Low grade" ili laganica "Just people" prožeta vidljivim elementima ostavštine scene iz Sheffielda), ali one odgovaraju konceptu albuma. Uostalom, i Joy Division su imali pjesama bez gitare, prisjetite se drugog im albuma "Closer". Ova dobrodošla novina u Zarkoffov zvuk unosi svježine i rockerskog duha s jasnim post-punk/gothic referencama, a elektronski kostur ritam mašina i synthova onu sferu s kojom su koketirali poneki izvođači iz tog perioda 1978-83 ostvarivši značajan korak u progresu rocka, punka i new-wavea, poput primjerice Tuxedomoon, Ultravox, Gary Numana, Cabaret Voltaire, Clock DVA, pa čak i The Stranglers, Gang Of Four, P.I.L., Shriekback ili The B-52's (album "Whammmy!", 1983), a kasnije, zna se - New Order i plejade sljedbenika u mnogim žanrovima. Kad na ovome albumu ne bi bilo tih žestokih gitarskih riffova, obilja staccata, solaža, tremola, improvizacija i reskih režavih shuffleova upravo poput Gillovog 'struganja' u GoF, ovo bi komotno bio synth-pop s ponekim elementima EBM-a kao recimo u najenergičnijem uvodnom komadu "Shining" koji odmah puca direktno u glavu i noge tjerajući na mahniti ples ili u završnoj "Ruke u džepovima", jedinoj otpjevanoj na hrvatskom sa zanimljivim funk-trance sintagmama i lirikom između Adi Newtona i Talking Heads. Kad smo već kod toga, Zarkoff kroz album ističe mračan aspekt individualnih emocija prepletenih s lošom socijalnom i društvenom klimom, te očiti straight-edge stav uz poneke potištene i samozatajno frustrirane relacije koje će podsjetiti na Depeche Mode poput hitoidne skladbe "Jet boy" ili psihološke art drame "Nowhere to be found (feat.Pauli)" nalik na Bowiea iz berlinske faze. Naravno, ova potonja nimalo nije daleko niti od Peter Murphyija s kojim se pronađe i nekih vokalnih sličnosti tokom albuma...

Pjesme su raznolike, skladno satkane s melodijama, prostornim harmoničnim basovima što zvuče kao da su odsvirani na analognu bas gitaru s nekim zgodno pripravljenim backgroundom (imitacija gudača u "I shouldn't be here") i ukusno prošaranim vokaliziranjem u sve višljim registrima koji izlaze iz Sašinog baritona u povremeni rockerski tenor s kojim bi mogao zapjevati i u hard/heavy/industrial bendu. Shodno tome i sama atmosfera varira od pjesme do pjesme ne spuštajući se u banalnosti i trivijalnosti dokazujući da je autor razvio osebujan stilski izričaj unatoč monolitnoj i predvidljivoj strukturi pjesama koje su, pak, s druge strane aranžmanski prejednostavne, ali ipak za stepenicu višlje od nekadašnjih ex-yu new-wave bendova koji su se znali uhvatiti ritam mašina s izuzetkom Beograda, Denis & Denis i Videosexa. Prisjetite se samo U škripcu, Du Du A, Trotakt Projekt, splitskih Stil (ako ih se uopće itko više sjeća), prvih radova Borghesie ili sterilnosti Lakih Pingvina, Hladne Braće, Hajmo, Alise (pamtite li hit "Sanja" - 'brodovi Dunavom plove, da li se ijedan zove Sanja, Sanjaaaa, sanjaaaam'?), te komercijalne gomile koja je shvatila da je lakše programirati ritam nego li se danima gnjaviti sa snimanjem živih bubnjeva. Danas mahom sve takve šablonski urađene pjesme iz 80-ih zvuče vrlo naivno, neke još lošije i patetičnije s elektronskim bubnjevima, no u slučaju Zarkoffa koji je temeljno prostudirao žanr synth-popa i EBM-a grešaka, praznih hodova i srljanja u prazno nema. Ovaj album točno pokazuje kako se takva pop muzika komponira s ciljem da se ne pretvori u sintetičku dosadu repeticija već da ponudi raznovrstan repertoar pjesama sa zanimljivim mračnim pričama i fikcijama usredotočenim upravo na nekadašnji trend koji je na ovim prostorima tek u rijetkim slučajevima dosegnuo artističke vrijednosti na svjetskom nivou. A u prilog Zarkoffa ide i činjenica da je osim u Sensorium studiju dio materijala sniman i miksan u Haagu kod Paulija, te da su vrlo primamljiv omot napravile zagrebačke umjetnice M_1300, česte suradnice Sensorium studija kroz Synth Lab projekte.

Slatki povratak u prošlost. Da je danas 1982/3, ovo bi bio pun pogodak sezone.

Naslovi: 1.Shining, 2.Jet boy, 3.I shouldn't be here, 4.Nowhere to be found (feat.Pauli), 5.Watching the caravan (feat.Pauli), 6.Low grade, 7.In hot pursuit, 8.Underground, 9.Procession, 10.Just people, 11.Ruke u džepovima

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 23/06/2015