Ovog smo si četvrtka ponovno dozvolili biti zadivljeni glazbom koju su u Vintage Industrial Baru prezentirali glazbenici iz tri sasvim različita benda. Za one koji nisu shvatili banalnu "igru riječima" u gornjem retku, radilo se o još jednom izdanju Dozvoljenog četvrtka, koncertnog programa koji uvijek iznova impresionira dovođenjem izvođača koji em su vrlo aktualni i zanimljivi, em u prosjeku u našem gradu ne koncertiraju prečesto. Ispunjavanje tih uvjeta prilično olakšava činjenica što je u lineupu vrlo često neko ime iz Srbije, i to se u većini navrata pokaže punim pogotkom. Bilo je tako i ovoga puta - srpske je boje branio Kralj Čačka, prethodili su mu Sleepyheads, a večer okončaše ljudi iz benda Moskau.

Ne mogu prigovoriti organizatoru zbog toga kako je posložio redoslijed nastupa, ni najmanje. Glazbeno gledano, ima savršenog smisla. I sam sam u nekoj od prošlih recenzija konstatirao kako je Moskau bend koji treba nastupati zadnji, jerbo su preintenzivni da bi bili predgrupa. Ipak, ovakav raspored su mnogi iskoristili kako bi pogledali Sleepyheadse a nakon toga pobjegli kućama. Očito je da taj bend doživljava popriličan uzlet posljednjih mjeseci, najbolji dokazi za to su puna mala Tvornica na promociji albuma i kritičarske lovorike koje su to izdanje obasule. Iako sam recenzirajući njihov album zaključio kako ću mu jamačno dati još dosta prilika ove jeseni, sramota me priznati da ga i nisam nešto izripitao. No, baš je zato ovaj koncert na mene ostavio snažan utisak budući da sam se svako malo nalazio u situaciji da si mislim "Jebote, kako je ova stvar u biti dobra". A to mi se ne bi događalo da ih nisam malo smetnuo s uma. Nastup im je bio poduži, ali pokriće za to imaju u publici za koju se te večeri osjetilo da je nekako "njihova". Osim par entuzijasata u prvim redovima koji su svaki stih otpjevali uglas s pjevačem, i ostatak od stotinjak ljudi je koncert promatralo s onim blagonaklono-simpatizirajućim izrazom lica koji je odavao da imaju određenu emocionalnu poveznicu s tim pjesmama. Što se tiče same svirke, učinilo mi se da su ovaj put bili još nijansu tvrđi, glasniji, "muškiji" nego zadnji put u Tvornici. U vremenu kada indie rock sve više gubi ovaj "rock" (kriste, pretjerujem s navodnicima danas) dio, zadovoljstvo mi je konstatirati kako su Sleepyheads podjednako rock koliko i indie. Bit će da je to i zato što su im pjesme ipak malo više "devedesete" nego "21. vijek." Osim stvari s albuma, odsvirali su i nešto novoga, i dočekano je jednako pozitivno. A kao dokazni materijal da su, unatoč tome što su svirali prvi, oni te večeri bili headlineri, prilažem činjenicu da smo ih zvali na bis. Jedine. Sleepyheads vam, osim ako niste okorjeli indiejanac, vjerojatno neće promijeniti život, ali ćete se isto tako vjerojatno moći složiti sa mnom da je lijepo što egzistiraju i što postaju sve veći faktor na ovoj našoj maloj glazbenoj sceni.

U pauzi prije nastupa Kralja Čačka, slam poeziju su izvodili Laić i Grobenski iz grupe Moskau. Bili su izvrsni, iako se osjetila natruha treme - možda zbog auditorija ipak nešto većeg nego što su navikli u zadimljenim birtijama. Ako niste upoznati sa slam poezijom u nas, krajnje je vrijeme da to postanete. Takvu galeriju živopisnih likova na jednom mjestu niste nikad vidjeli. Možda i jeste, ne znam ja gdje ste vi sve bili i što ste vidjeli. Te informacije ne znam ni o Kralju Čačka, ali sam nakon odgledanog koncerta u stanju ruku u vatru staviti da su odgovori "svugdje" i "svašta". Jedan je to od onih momaka kojeg ćete sresti kako u starom kaputu i sa šeširom na glavi zamišljeno puši cigaretu i potiho svira gitaru u hladnoj noći na željezničkom kolodvoru nekog srednjeeuropskog grada. Njegova je glazba tiha, nenametljiva i polagana, ali istovremeno i iznimno snažna, promoćurna i konkretna. Čovjek je to koji ima ono nešto što se u nas zove "šmek". Proizlazi to iz svakog njegovog pokreta, pogleda i stiha. On je boem staroga kova, istovremeno cinična skitnica i zaneseni romantik. Unatoč tome što je i njegova duša možda ranjavana, on je miljama udaljen od klasičnog americana naricanja i zapomaganja - ne, on ima previše mojoa da bi se prepustio letargiji. I zato se pronašao u tom pažljivo i znalački aranžiranom easy listening blues/jazz/swing fazonu koji je prezentirao u preko sat vremena svog zagrebačkog nastupa. Pošto pjesme nisu mnogo različite jedna od druge, možda je i mogao svirati nešto kraće. Ja mu osobno ništa ne zamjeram i ne bih se bunio da je svirao do jutra, ali baš je bilo otužno gledati rasipanje publike sve do brojke od nekih trideset ljudi. Prateći mu je bend inače imao tri člana koja su mu prepustila svjetla reflektora i tek tu i tamo izlazila iz zone osnovnog. Tu poglavito mislim na izvrsne blues solaže na električnoj gitari (Kralj dakako svira akustaru) koje sam jedva čekao. Sve skupa, njihova se glazba idealno uklopila u taj četvrtak, pogotovo jer ima taj neki "toplo mi je oko srca dok je vani hladno" moment, gotovo kao božićne pjesme. Iskreno, nikad prije nisam čuo za ovog čovjeka, a i koliko vidim do sad ima objavljenu tek jednu pjesmu. To samo dodatno pojačava taj dojam misterioznog boema zbog kojeg me i uspio pridobiti. Sljedeći ga put želim susresti kako svira Dylana na uglu ulice prolaznicima koji uopće neće biti svjesni da je pred njima Kralj.

Noć je već ušla u poodmaklu fazu kad je na stejdž kročio Moskau. Kako danas (osim Trobecovih krušnih peći koje su ipak priča iz nekog drugog vremena) u nas i nema baš bendova koji žanrovski ulaze u experimental/art kategoriju, moram reći da koncerte Moskaua iščekujem s priličnom količinom uzbuđenja. Pogotovo što se njihova glazba stalno mijenja i čovjek nikad ne može znati što su za taj put pripremili. A osim glazbe, nije zanemariv i taj umjetničko performerski moment koji je u ovom navratu bio nešto oskudniji ali i dalje vrlo upečatljiv. Još jedna bitna stvar za ovaj koncert je bila ta što su prije par mjeseci izdali svoj prvi dugometražni album na kojem su se okrenuli ipak nešto strukturiranijoj i konkretnijoj glazbi nego što je to bilo na prethodnim EP-evima. Osobno mi se to vrlo dopalo, prije svega jer je poprimilo utjecaje đavoljeg cabareta Tiger Lilliesa koje smatram najdražim bendom. Prije bi ih na stejdžu bilo trojica, a ostali su se pridruživali po potrebi. Sad ih je cijelo vrijeme šestero, u stalnu su postavu dodani druga gitara, klavijature i saksofon. Niti jedan od tih instrumenata zasebno ne igra naročito krucijalnu ulogu ali sva tri u kompletu prilično oplemenjuju zvuk benda svojim "iznenadnim" upadima. Ne bi se moglo reći da se muzika Moskaua puno kreira/mijenja na licu mjesta, ali definitivno izgleda da je samo basist taj koji je na sebe preuzeo ulogu kralježnice koja glasnim repetitivnim ritmom drži kostur na okupu, dok svi ostali imaju slobodu napikavati sve i svašta u nadi da će iznjedriti kombinaciju koja diže stvari na jednu višu, gotovo pa hipnotičku razinu. I znate što - uspijeva im. Barem u mojim očima. Jer u nekoliko navrata tijekom giga su me začarali do razine da nisam znao gdje mi je glava a gdje mi je guzica. Najozbiljnije, nesvjesno sam si stajao na kapi neko vrijeme. To mi se ne bi dogodilo na Sleepyheadsima. Laić na klavijaturama (i povremeno vokalu) je ramu bicikla zamijenio starim prometnim znakom po kojem je lupetao i bacao ga po podu, a potpuna eskalacija se dogodila na samom kraju kada se bendu pridružuje još par gostiju koji ne samo da su svirali harmoniku i gitaru nego su i pripomogli u gotovo pa ritualnom masakriranju sušila za odjeću čija je uloga do tog momenta bila nejasna. Dogodilo se to za vrijeme pjesme Forest Party i označilo je jednu od upečatljivijih scena koje se ove sezone moglo vidjeti na gradskim koncertnim terenima. Ako moram objasniti smjer u kojem se Moskau trenutno kreće, napisat ću da su smanjili s travom i odali se većim količinama vina. I to crnog, crnog poput vraga.

Sva tri benda su održala vro kvalitetne nastupe i još jednom pokazala kako ljudi koji stoje iza Dozvoljenog četvrtka ne mogu pogriješiti. Jedina zamjerka ide publici, i to ne zato što nije došla nego zato što se tijekom večeri u velikom broju pokupila kućama. Što ćeš, i to je dozvoljeno.

ujak stanley // 29/11/2015