Neupitno je to, patimo od kompleksa manje vrijednosti. Imamo najljepše more na svijetu a maštamo o Havajima, imamo predivne žene pred nosom a brijemo na, štatijaznam, Brazilke. Pročitali ste ove prve dvije rečenice, i već vam je otprilike jasno u kojem ovo smjeru ide - pripremam se Sleepyheads proglasiti jednim od nacionalnih bogatstava koje ne cijenimo dovoljno. Ne, ne bih ipak išao toliko daleko. Ali ipak, glavom mi se vrzma jedna misao - kako bi se razvijala priča oko ovog benda da su igrom slučaja Amerikanci i da ovaj njihov debi album upravo ne recenziram ja nego neki od uvaženih kolega s Pitchforka. Ne mogu garantirati, ali prilično sam jebeno siguran da bi ocjena bila negdje oko 8.7 i svi biste brže bolje skidali to čudo i nestrpljivo čekali da Tvornica objavi kako Sleepyheadsi stižu a onda biste bez razmišljanja izdvojili 65 kuna za kartu. Ali, pošto dečki imaju tu nesreću da su iz Hrvatske, hvalospjeve koji o njima posljednjih tjedana izlaze na domaćim portalima uzimate s rezervom, album planirate poslušati ali niste još a na njihovu današnju promociju u istoj toj Tvornici Kulture nećete ni otići nego ćete ostati kući te uz kekse i mlijeko gledati Big Brother. Odmah da vam kažem, nije to greška zbog koje ćete za koju godinu čvakati apaurine i proklinjati svevišnjeg (hm, nedostaju mi višnje). Po svoj se prilici na tom koncertu neće dogoditi ništa spektakularno, ne čeka ga mjesto u analima. Komentari koje će neko naćuljeno uho u redu za podizanje jakni nakon giga moći uhvatiti će više biti u stilu: "Baš ugodno!", "Joj, skroz su simpa.", "Evo, baš mi javlja Ivica da je s dečkima u Pepermintu", "Kul je bilo." i "Idemo opet na ove!". Sve to predmnijevam na temelju činjenice da su upravo to odlike ovog albuma. Prvog u njihovoj petogodišnjoj karijeri za vrijeme koje su nakupili solidnu količinu gigova po zagrebačkim klubovima i stekli status "najbolje čuvane tajne domaćeg indieja" (ma što god to značilo). Znači - ugodan je, tečan, melodičan, pitak, simpatičan, skladan. Jako se kuži da se ljudima nigdje nije žurilo i da su u ove stvari "odstajale" dovoljno dugo da su dobile na kompaktnosti i koheziji, srasle jedna s drugom u neraskidivu cjelinu poput Domaćica na suncu. Može ih se slušati i u pojedinačnom obliku, ali ne preporučam. Jednostavno poslušajte album. Čim se upustite u taj čin, primjetit ćete da se radi o muzici u kojoj gitare vode glavnu riječ. A ta je riječ dovoljno raznovrsna i šarena da se ja osobno ne bih usudio okarakterizirati cijelu stvar kao "indie rock". Jer koliko god ta kategorizacija nominalno bila sveobuhvatna, u realnosti ona danas ipak znači da su ti ciljana publika hipsteri. I zakačit će se domaći hipsteri na ovaj album u određenoj mjeri, sigurno je to. Ali medvjeđa je to usluga. Jer u ovoj kolekciji od trinaest pjesama bi vrlo lako mogli uživati i fanovi psihodelije, funka, shoegazea, popa, garažnog roka i tako to. Na kraju dana, ovo skoro da može i na radio (pod "na kraju dana" mislim doslovno). Ne znam hoćete li shvatiti što vam želim reći ako ustvrdim da se radi o uratku koji je "otvoren". Onako, nudi se, mami te, priziva, želi da ga otkriješ. Drago mi je da sam mu se odazvao jer, iako me zasad nije bogznakako oborio s nogu, ja mu ne mogu naći niti jednu jedinu zamjerku. Tekstovi su introspektivni do razine koja nikada ne zabrazdi u patetiku ili pretencioznost, nema ni puno cendravosti ni sladunjavosti. Aranžmani su pak vrlo zanimljivi i domišljati, tako da bi bilo potpuno neutemeljeno ovo proglasiti isključivo reciklažom nečega što smo svi već davno čuli (iako je sasvim jasno da je naglasak na devedesetima). Produkcija je kvalitetna, imamo čast čuti sve instrumente kristalno jasno a uz to i razumjeti što pjevač zbori. Kad smo kod toga, lik ima odličan izgovor engleskog i prilično finu boju glasa. Nadalje, ritam sekcija je vrlo čvrsta kičma, a bas na stvarima kao što je I'm Not a Boy 4 You ulazi u teritorij perfekcije. Jednostavno je ama baš sve na svom mjestu. Podmazano uljem od gitarističke melodije da lakše klizi. Ma ništa podmazano, natopljeno u njemu.

Međutim, ima jedna zajebana stvar kod pokušaja recenziranja ovakvih albuma. Radi se o tome da je ovo glazba za koju treba vrijeme. Baš kao što ne iznosimo zaključke o tome kakva je netko osoba dok je dotični još u kinderbetu, tako se ne bi trebalo igrati s donošenjem konačnih dojmova o albumu ovakve (misaone, emocionalne, snene) prirode dok ga nismo pustili da proživi s nama barem jednu zagrebačku jesen. Na prvu, ovo nema onaj "vau faktor" zbog kojeg ćete ga instatno šerati na zidu i prebaciti ga na mobitel. Ali to se zna ispostaviti potpuno nebitnim, srcu na kraju najviše priraste upravo ona glazba kojoj smo dali priliku da nas osvoji iako smo isprva bili hladni prema njoj. Ovu sedmicu zato smatram tek početnom točkom. Kako s ljudima tako i s glazbom - uvijek je najuspješniji onaj odnos u kojeg se uloži pažnje, truda i strpljenja. Ne mogu još znati što ću dobiti zauzvrat, ali ovom sam albumu to spreman pružiti.

ocjena albuma [1-10]: 7

ujak stanley // 01/10/2015