Tanka je linija između umjetnosti i pretencioznosti. Tanke su i linije između misticizma i beznačja, neopipljivog i nepostojećeg, stvarnog učinka i placebo efekta, konstruktivne kritike i nabacivanja misli te cinizma i ironije. Sve je te linije, tijekom trajanja ovog albuma, glazbeno-scenski kolektiv Moskau prelazio više puta. Od pjesme do pjesme, s jedne na drugu stranu, pa opet natrag, i tako u nedogled. Mnogi su hvalospjevi za ovaj album izrečeni i napisani, uzrokovani bezglavim pristajanjem uz bendovu nepostojeću kritiku vjere i sakralnoga. Spominjani su razni događaji i kulturni fenomeni, razni likovi i pojedinci, razne muke što ih trpe pleća građana naše vrle države - kao da Violence & Sorrow s istima ima bilo kakve veze. I dok neki svom silinom žele prikazati navedeni album kao istinsko trailblazing remek-djelo koje kao da je sišlo s nebesa u zadaći da nas spasi od ubrzane intelektualne i zdravo-razumske dekadencije pojedinca, vjerskih i svjetovnih "autoriteta" te društva općenito - očito je potrebno sagledati ga iz drugih, realnijih kuteva, s obje noge čvrsto na zemlji.

Moskau "sorrow" stranu svog dvostranog (ne dvostrukog) albuma započinju pretencioznom i lažno prljavom smijurijom Totus Tuus, govorenom numerom koja umjesto prljavštine i neugode izaziva podsmjeh i susramlje. Srećom, za one koji ne odustanu od slušanja nakon otvarajućeg debakla, ostatak puta uglavnom je zadovoljavajuć i slušljiv, s tek rijetkim dozama neugode, zbunjenosti i bendovskog neuspjeha. Tako je By midnight I'm gone skladna, klavirom i teškim perkusijama vođena nekonvencionalna balada zanimljive melodije i prilično nejasnih lirika, a Down, Down, Down izvrsna cowpunkom inspirirana, mračna upbeat jurilica. Album slabi na sljedećoj, Betty Murdered koja pati od pretjerane otvorenosti i snene rastegnutosti. Tako nezanimljiv i pomalo generičan tekst ne ostavlja čvrst dojam, a potencijalno intrigantna balada o ubojstvu mora se zadovoljiti činjenicom da joj je najjači trenutak zapravo zvuk dječje vrtilice na samom kraju pjesme. My body, my way je pak svojevrsni epitom albuma u cijelosti. Tiha post-punkom inspirirana bas linija uvodi u pjesmu u kojoj se bend uspješno poigrava kontrastom između tihog i proganjajućeg versa prošaranog laganim, pomalo vrištećim vokalima, te bogatog i melodičnog refrena, čineći odličnu instrumentalno-vokalnu podlogu za ne baš tako odličan tekst s pretjeranom prisutnošću božanskog, nematerijalnog i neopipljivog. Pjesma zato odaje dojam lažne mističnosti, duhovnosti i emocionalne dubine. Upravo je to jedna od glavnih boljki albuma: zbog neinspiriranih, ukalupljenih i kvazi-poetičnih tekstova - Grobenskom i Laiću je najčešće teško povjerovati. Iako je ovime analizirana tek polovica albuma, diskutabilno je koliko je daljnja detaljnija analiza potrebna. Drugi dio albuma, naslovljen kao Violence zvukovno ne odskače od Sorrowa, izuzev toga što je osjetno lošiji. Lady of Violence je nešto poletnija i vedrija, a ženski se vokali dobro uklapaju u koncept pjesme, a My funny valentine i Violence (izuzev uvodne Totus Tuus) najgore stvari na albumu. The Cecil Hotel se iz gomile izdvaja blues i funk prizvukom, a pogrebna koračnica zvana Tody's Gethsemane automatskom asocijacijom na zadnja dva albuma legendarne PJ Harvey.

Za kraj se mogu osvrnuti na ono što sam napisao na početku teksta. Violence & Sorrow je (vrlo) dobar album sa svojim dobrim i lošim stranama. On kao takav ne sadrži ništa revolucionarno i ništa neviđeno, prvenstveno u svijetu, ali i na našim prostorima. S jedne je strane, Moskau je u trinaest pjesama relativno manje pristupačne glazbe napravio koherentnu kolekciju koja konstantno mami za daljnjim slušanjem. S druge strane, bilo kakvo preuveličavanje navodnog ekstra-misaonog ili dubokog značenja ovog albuma bilo bi potpuni promašaj, budući bend u lirskom smislu nikad ne doseže "potrebnu" razinu. Tako na većini pjesama pretenciozno sklepane lirike ne vode ka nekom pitanju ili zaključku, već u Jim Morrisonovsku slijepu ulicu praznih riječi i beznačajnih lirskih prizora s nepostojanjem konkretne materije. Eto. Hrvatskoj je možda potreban "spas", čak i ako govorimo isključivo iz umjetničkog pogleda. Ipak, spasiti ju neće jedan bend ili jedan album, naročito onaj koji kritiku koja mu se pripisuje - nije ni iznio.

ocjena albuma [1-10]: 7

ivan blažinović // 23/01/2018