Na posljednjem u nizu izdanja najpopularnijeg gradskog koncertnog programa Good Vibrations nastupili su Seine, F O R, Queen of Sabe i Country Strike. Izvođači su to na koje, priznat ću vam odmah, najvjerojatnije ne bih išao da nisu nastupili baš u okviru tog programa. No, srijede u Vintageu su (ne samo meni, već i drugim gradskim glazbenim sladokuscima) već odavno postale nešto što se gotovo podrazumijeva, a pogotovo u slučaju kad u ostatku gradske koncertne ponude za taj dan nema ničeg intrigantnog. Tog su dana doduše uz neviđeni hajp u Močvari besplatno nastupale izbjeglice Khebez Dawle, tako da je to jamačno preotelo dobar dio hipsterske publike (budimo realni, za tu je "supkulturu" ovaj GV event poglavito namijenjen) Vintageu, ali koga nema bez njega se može. Bez mene se, priznajem skrušeno, moglo na Seineu. U dobrom društvu vrijeme leti, a u odličnom jednostavno netragom ispari. Ja sam se baš u takvom našao te večeri, nadam se da razumijete. Ispravit ću taj kiks sa Seineom već jednom. Valjda. No, nastup F O R-a sam zato odgledao od početka do kraja. I lagao bih kad bih vam rekao da sam nešto posebno sretan zbog te činjenice. No, to i ne znači puno - vjerujem da tim momcima i nije prioritet uzrokovati neku veliku sreću u životu čovjeka. Dopustite zato da prepravim gornju tezu - odgledao sam nastup benda F O R i potpuno sam indiferentan prema tom iskustvu. Nisam čuo niti vidio ništa vrijedno divljenja, zgražanja, ništa o čemu bi se uopće imalo što razglabati ili analizirati. Četiri sramežljiva mladića s blagim simptomima straha od javnih nastupa su prezentirala svoje viđenje akustičnog "rocka". Tu sam riječ stavio pod navodnike, jer ne želim živjeti u svijetu u kojem se bendovi poput Lumineersa i ovog F O R-a smatraju rockom. Ovdje se radi o jednom od onih bendova koje ćete moći zavoljeti jedino ako na silu poslušate njihov album šezdesetak puta u nizu tijekom jednog oblačnog tjedna u kojem ste na horoskopu dobili jednu i pol zvjezdicu pa stvorite određenu emocionalnu poveznicu s njihovim stvaralaštvom. U suprotnom će ono neprimjetno prohujati pored vas poput tihog prdca vašeg autističnog kolege na hodniku fakulteta. Svaka, ali ama baš svaka pjesma je zvučala kao nešto što sam u životu čuo već toliko puta da sam zaboravio gdje i kada sam to prvi put čuo. Svojski sam se morao truditi da ostanem koncentriran na tu dosadu, u nadi da ću na pozornici vidjeti bilo što što bi me uspjelo zaintrigirati. Nije mi pošlo za rukom. Ni meni ni ostatku posjetitelja koji su u gotovo pa praznom koncertnom prostoru stvorili solidnu količinu vreve. Tako to ide, kad je na stejdžu zamor, u publici je žamor. U njihovu obranu mogu reći samo da krivica nije samo u njima, dijelom leži i u tom ispraznom stilu glazbe koji su odlučili svirati. Po mom bi mišljenju pri ocjenjivanju takvih akustičnih amerikana duša, umjesto ocjena od 1 do 10, valjalo koristiti isključivo ocjene od 4 do 6. F O R-u ide čvrsta četvorka. Sljedeća je na pozornicu kročila Sabina Herman, poznatija kao Queen of Sabe. Dok je ona darivala svoje lagane ljubavne balade šačici od niti sto ljudi, u prednjem se dijelu kluba (uz šank) odvijao pravi "tulum" i tražila stolica više. Ne znam što da kažem o tome, osim da smatram da je to dosta tužno. Ono kad pankeri dođu ispred kluba pa ih uđe deset posto jer će ostali rađe trošiti novce na alkohol iz dućana nego na upad je još donekle razumljivo. Ali ovo da ogromna količina ljudi koja je kupila kartu čila uz pivicu "predvorju" je zbija nešto zbog čega ću još pomisliti da su došli tamo samo "biti viđeni". Što je pojam koji nikad dosad nisam napisao u izvještaju, ali ovaj put sam zbilja osjetio u zraku određenu dozu snobizma. Takvi nedostojni uvjeti nisu obeshrabrili Queen of Sabe i njene prateće glazbenike, čak naprotiv. Na pozornici ona izgleda vrlo sigurno i samouvjereno i baš zrači jednom ugodnom, zdravom, normalnom, sipmatičnom energijom. Nekako, kao da je savršeno u doticaju sa samom sobom i svojom ulogom u svemiru, eto to je dojam koji je na mene ostavila ova djevojka. Malo sam patetičan možda, ali jebiga. Svirala je pjesme s albuma prvijenca i poneku još noviju, te je kako je nastup odmicao dobivala pljeskove sa sve većom brojkom decibela. Bend joj je vrlo samozatajan i prilično tih, kako i priliči. Ipak je njena tu glavna. Pjesme su joj, baš kao i kod njenih prethodnika na stejdžu, sve pomalo nalik jedna drugoj, ali ona bar pokazuje određenu strast, ljubav prema onome što radi, to je za vrijeme nastupa vrlo primjetno. Također, pomaže joj činjenica da ima vrlo ugodnu boju glasa, finu gitarističku tehniku, a i pjeva na hrvatskom pa nam je automatski nekako bliža i zanimljivija. Odsvirala nam je čak i jednu pjesmu u duru, vjerojatno prvu takvu u cijelom dotadašnjem programu. Nakon ovog nastupa, polako se približavam stupnju da Queen of Sabe ubacim u folder s kolegama kao što su Zvonimir Varga i Elephant and the Moon, koji unatoč tome što sviraju muziku koju nominalno smatram dosadnjikavom, ipak imaju ono nešto što me tjera da ih često slušam. A onda - spektakl. I to iz vedra neba. Priznajem da sam, što se tiče bendova koji nastupiše ove večeri, s opusom Country Strikea bio ponajmanje upoznat i da sam podsvjesno očekivao još malo letargije za kraj. Ma kakvi, ovi su nas kraljevi zabavili i rasplesali kao da smo na Joletu, da ne kažem Stavrosu, u Roku. Nedavno su se vratili iz Teksasa gdje su na nekakvom natjecanju osvojili nagradu za zabavljače godine. Nimalo se tome ne čudim. Čini mi se da sam negdje pročitao da su članovi ovog prilično novog benda stare iskusnjare koje su već svirale sve i svašta od metala do svadbi. Ni tome se isto nimalo ne čudim jer su imali točno taj isti zabavljački gard i šarm koji sam zadnji put vidio na sestrinoj svadbi. Sva sreća da su na vrijeme shvatili da su prekvalitetni muzičari za takvo što, i prebacili se u ove rock'n'roll vode. Da, taj njihov country u imenu veze nema s s country derivatima kao što su akustična americana ili MTV country 21. stoljeća. Oni praše onaj dobri stari rokenrol country s američkog juga za vrijeme kojeg ti dođe da zašlataš debelu krčmaricu, potučeš se s najboljim prijateljem do krvi i popiješ galon bilo čega. Spomenuo sam da su predobri muzičari da bi svirali svadbe. Ne želim pritom omalovažavati cijenjenu gospodu i dame koji upravo u salonu Gastro Globusa zarađuju dnevnicu, ali ovo što radi solo gitarist Country Strikea je zbilja something completely different. Dakle, čovjek je pobijedio gitaru. Mislim, svaka njegova solaža mi je dodatno ubrzavala puls i disanje, čovjek je novi Chuck Berry. Nisu to bile neke preduge previrtuozne dosade, bile su to plesne energetske bombe koje su malo pomalo podizale atmosferu od prethodno opisivanog čemera do pravog spektakularnog partija. Publika je ipak na kraju popunila Vintage do jedne polupristojne razine, i vidjelo se da su svi jako jako zadovoljni ovim dečkima. Oduševljeni, reklo bi se. A i oni su bili totalno uživljeni i zaneseni, učinilo mi se da su i sami bili nekako iznenađeni kako im sve polazi za rukom. Baš se stvorila jedna fina kemija. Drznut ću se zlurado primjetiti kako je to možda zato što su prethodni izvođači bili toliko spori i tmurni da su svi jedva čekali jednu energetsku injekciju i objeručke je prihvatili. Što još? Aha, pjevač je pravi šoumen a vjerujem i da je osvojio pokoje žensko srce svojim kulerskim stavom, dok je drugi gitarist vjerojatno dobri duh benda koji uvijek smišlja neke fore i sitne smicalice, a bit će i da njegova majka šalje dečkima kolače na probu. Ne znam odakle mi to, imao sam viziju.

Svirali su pokoju obradu (Highway to Hell, Beer For My Horses...) a ostatak pjesama bi se trebao naći na njihovom debitantskom albumu. Šipak, to sam mislio dok nisam došao kući. Onda sam skužio (jebiga, nisam neki zakleti fan countryja) da su to sve u biti bile obrade, osim posljednje pjesme Mama Didn't Raise No Fool. I to me malo rastužilo, moram priznati. Izgleda da je ipak bilo predobro da bi bilo istinito, da. No, preostaje mi vjerovati da će ekipa s vremenom uspjeti naštancati nešto svojih uradaka koji će moći mjeriti s ovim što odsviraše te srijede. Ako im to ne pođe za rukom te ostanu samo cover bend, nećemo se ljutiti na njih, jer količina zadovoljstva koju su u stanju pružiti pri nastupu je dovoljna da zažmirimo na sve drugo.

ujak stanley // 28/09/2015

> vidi sve fotke // see all photos