Nisam niti sam bio siguran koliko će se veliki tulum izdogađati ovog četvrtka na Dozvoljenom četvrtku, ali sudeći po izvođačima koji su najavljivani, bilo je sigurno da greške u koracima ne bi trebalo biti. Posebno dobro u programu, koji organizira Luka Juranić kroz Dozvoljeni četvrtak, su imena koja levitiraju od manje poznatih pa do samog vrha regionalne indie scene. Samim tim, prostora ima i za manje poznata kvalitetna imena, koja na taj način mogu doći do malo šireg kruga ljudi. Upravo to se dogodilo s Izetom Medoševićem, koji je imao čast otvoriti večer. Izet je većini (možda?) puno poznatiji po prijašnjim bendovima; Avlijaneri, s kojima je 1997. maznuo prvo mjesto na Art&Music festivalu 1997. godine i par godina kasnije s grupom neobičnog imena OŠ Sulud III poznatoj po energičnim nastupima, ali i po Canetu, preminulom članu grupe. Danas Izet Medošević ima dvije varijacije bendova u kojima nastupa, od kojih je jedna arhaična i lagano psihodelična, dok druga puno više levitira k punk rocku i čvršćem zvuku. Na ovom koncertu Izet se predstavio u obje formacije, pa su prisutni, a Vintage je već tad bio fino ispunjen, mogli osjetiti filing koji nam ovaj riječki pjesnik isporučuje. Osobno mi se više svidio njegov arhaično psihodelični pristup, u kojem njegovo pjesništvo, a zbilja je tekstualno izuzetno jak, puno jače dolazilo do izražaja. Trio u kojem je nastupio (harmonika, loopovi i gitara) punio je Vintage zvukom i publika je s iskrenim aplauzom ispraćala svaku pjesmu. Jedna stvar koja je kod njega evidentna je da zbilja iskreno živi punk. Niti pretjerano mari za image (nastupio je u japankama, trapericama i potkušulji), niti glazbeno ikome podilazi. U drugom dijelu koncerta, kad je malo požestio priču tvrđim rifovima i ritam sekcijom, imao je u sebi sve najbolje od prvih riječkih punk bedova, Parafa i Termita, a vokalno me na trenutak vukao i u beskompromisno iskrenu interpretacuju pokojnog Ivice Čuljka. U trenutku kad su M.O.R.T. stupili na pozornicu, bilo je jasno da će se večerašnji događaj pretvoriti u jednu veliku feštu. M.O.R.T.-ovci su već odavno stekli veliku naklonost zagrebačke publike, jer ih kroz njihov iskren koncertni pristup nikako ne možete ne voljeti. Ili kako je te večeri rekao moj prijatelj Denis: "što imaš pisat o M.O.R.T.-u, rasturili su i to je to." Taj njegov osvrt definitivno je dovoljan, jer svaki koncert ovih sinjskih "luđaka" upravo to i je. M.O.R.T. ima energiju koja i na njihovim studijskim albumima izlazi van. Kako onda ta priča ne bi bila prisutna uživo. Glavnu ulogu u njihovom nastupu ima pjevač John koji je nastupio bosonog, osjećajući se te večeri na pozornici Vintage-a kao riba u vodi. I neosporna je činjenica da je on velika pokretačka snaga benda. Ritam sekcija je zanimljiv dio priče, oni puno više svojim instrumentiranjem pripadaju heavy metal školi sviranja, dok Zvrk svojom gitarom drži indie sirovi koncept i puni energijom i Johna i ritam sekciju. Bome je ključalo pri njihovom nastupu, koji je pred kraj, u "Meni se skače", publika totalno preuzela na sebe. Pozornica je postala premala za publiku koji su u tom trenutku ispunili njen prostor, a John se na kraju našao u publici na ramenima terapeuta Ujaka Stanley-a. Moram priznati da su M.O.R.T.-ovci rasturili. I sebe i publiku i Vintage. Dvorana se do nastupa Artan Lili-ja poprilično ispraznila, jer je pauza trajala možda i više od dvadeset minuta. Pitao sam se hoće li se svi ti ljudi vratiti na nastup beogradske grupe, koja ipak ima alternativniji zvuk od onog čime ubada M.O.R.T.. A jedan od razloga dulje pauze bilo je i pomicanje bubnjeva naprijed, Artan Lili su na ovom koncertu svirali u liniji, što znači da su bubljevi bili jednako istureni kao i ostatak benda, štoviše Marko je bio u sredini, Bojan i Romana s njegove lijeve, a gospodin Knežević s desne strane. Takav potez kojim grupa želi pokazati da su u bendu svi kao jedan smatram odličnom idejom. I izgleda efektno na pozornici. Publika je već pri prvom rifu pohitala nazad da ispuni prostor ispred pozornice, pa je još jedan Artan Lili show mogao započeti. Pisao sam već nekoliko osvrta za Artane, a uživao sam i u sva tri njihova zagrebačka koncerta. Artani imaju u sebi glazbu koja s jedne strane zove na nostalgiju, a s druge strane prati današnje glazbene tokove. Uživo su strašno energični i rasplesani, potpuno predani tom što rade. Pametno su izbjegli da budu grupa poznata po velikom hitu ("Ako stanemo tu"), pa su tu pjesmu odsvirali drugu po redu. Počastili su nas s nekolio novih pjesama, (nažalost ne znam naslove), kojima još više naginju k tamnijoj strani Manchestera. Jedna od stvari koja me posebno impresionirala je seksipil kojim je pri ovom nastupu zračila frontwomenica grupe Romana Slačala. Činjenica je da svaka cura koja ima ulogu glavnog vokala, a bavi se rock glazbom, muškom dijelu publike stvara jake impresije. I razmišljao sam koliko je to bitno u nastupu Artana i trebam li trošiti tekst na takve stvari, ali smatram da kemija koju Romana stvara na pozornici, samostalno ili u međuigri sa supružnikom Bojanom ima aromu i wow efekt koja pojačava i snagu benda i privrženost publike. Naravno, nije sve samo stas, još važnije su njene neupitne vokalne sposobnosti, a boja glasa sjajno joj se slaže s Bojanovim. Bojan, kao idejni začetnik grupe, sjajno je dirigirao svojim malim orkestrom, a jedini (šatro) nedostatak bio mu je izostanak cigarete u gubcu. Naravno, glavne lovorike su pobrali veliki hitovi "Ako stanemo tu" "Novi zvuk u gradu" i "Radim najbolje što znam", a smatram i da se itekako dobro primila "A šta bi bilo da sam ja odustala od svog sna". Mokre majice i kose na kraju nastupa dovoljno govore o tome koliko se grupa, kao i publika, još jednom dala. A nakon onako jakog nastupa M.O.R.T.-a možda se činilo da su šanse za tako nečim male. Artan Lili uspijevaju u svojoj glazbi stopiti sve one sitne detalje, na kojima smo mi, odrasli na sceni osamdesetih, u trenutku prestanka funkcioniranja zajedničke države jednim dijelom i izgubili. Po njihovoj uigranosti se vidi da su jako ozbiljni, a s njihovom sviračkom lakoćom ih se ne može ne voljeti. Ako ste odrastali uz EKV, Disciplinu ili Obojeni program, slobodno već sad dopišite i ime Artan Lili. Mnogi s kojima sam nakon koncerta pričao, složili su se da je ovo bio jedan od najboljih Dozvoljenih četvrtaka. Dobar program, koji jednom mjesečno tjera Luka Juranić, pokazao je još jednom svoju kvalitetu. Dovoljno je rijetko i često da ga se ljudi ne zasite, a odabirom bendova, uz podatak da ih po tri svira kroz večer, svatko može naći nešto za sebe. Možda čak i upoznati neke svoje nove heroje.

jura // 07/09/2015

> vidi sve fotke // see all photos