Došli su tiho i ušli u legendu, samo je jedna od uvodnih, svima znanih poštapalica, kada pričamo o beogradskoj skupini Artan Lili. Neću ubaciti bilo koji superlativ o bendu, već ću citirati moje kćeri: Tata, Artan Lili su mi super! Znamo da djecu ne možeš prevariti, a ove moje su se s razlogom uhvatile Artana kao pijan plota. Slušali smo album učestalo i vrlo brzo Artan Lili su nam postali "obiteljski bend". Grupa je počela s radom u prvoj polovici 2013. godine, vježbajući jako puno, dok su prve snimke na Bandcamp platformu okačili krajem osmog mjeseca 2014. godine. Pjesme su sukcesivno izlazile idućih godinu dana. Znači, nisu se trudili pošto poto nešto objaviti, već su željeli ispolirati zvuk koji će prenijeti na mase. Njihov udar kreće s prvom numerom na albumu, "Najbolje što znam". Pozitivna pjesma koja bi bez problema mogla (ako već i nije!) postati jedna od himni generacije. Ako pažljivije slušate tekst, čuti ćete da Bojan pjeva u ženskom licu, što vas također može zaintrigirati da poslušate ovaj album. Nakon himnične "Najbolje što znam", smiruju atmosferu sa "Srce", u kojoj je u prvom planu jak tekst o čoveku bez ljubavi u društvu bez sreće. Vrlo lako ćete se već kroz te dvije pjesme, kao dva šiljasta kuta pravokutnog trokuta, pronaći. U njihovim tekstovima nema puno pametovanja, već ih promatram kao crno bijele sličice koje na specifičan način iscrtavaju slike velegrada. "Nije teško kad se mora" i "Šta bi bilo da sam ja odustala od svoga sna" nastavljaju iscrtavati slike velegrada, ali potonja nam vraća pozitivan himnični refren koji sjajno spaja pop melodiju i alternativni zvuk. Takav spoj krasi još nekoliko pjesama, koje poput podvodnog mlaza, grupu instantno guraju s dna na površinu.



Najveći hit albuma je neupitno "Ako stanemo tu", koju je popratio jednako kreativan i zanimljiv spot kojim su skrenuli pažnju na sebe i srednjestrujaškoj publici. Ta pjesma mene strašno fura na megaplanetarni hit Roda Stewarta "Da Ya Think I'm Sexy?", pa sam u jednom od ugodnih druženja s bendom, porazgovarao o toj temi s gitaristom grupe, gospodinom Kneževićem. On se iznenadio mojom usporedbom, te mi rekao da je u njihovoj viziji pjesma aranžmanski inspirirana grupom The Clash.

Na pitanje što je zarazno oko Artan Lilija, prvi odgovor bi bio da su uspješno spojili Novi val, koji nam se svima urezao u glavu pri glazbenom odrastanju, te ga premazali kistom današnje energije. Mnogi će reći, ništa mudro, pa bilo je tog. Istina, bilo je pokušaja, vrlo često je sve i ostalo na tom, bez konačnog uspjeha, glazbe koja će postati proizvod koji će konzumirati i šira populacija. Artani su uspjeli u tom krajnjem cilju, na njihovim zagrebačkim koncertima vidio sam i mlađu populaciju, koju dotad nisam sretao na koncertima, one na kojima svijet ostaje, kako bi se reklo.

Jedna od pozitivnih strana albuma je nepostojanje balade, jedne skroz lagane pjesme koja bi bend usmjerila na krivi put. To vrlo dobro pokazuje da pravac koji je Artan Lili zacrtao počiva na iskrenom pristupu u kojem snažno kuca srce ispod kože. U sebi imaju jednakost i zajedništvo u kojem nitko ne strši, kod njih i bas i gitara i bubanj i vokal jednako pridonose pjesmama. Prisutni pop segment u njihovoj glazbi dokaz je da alternativna glazba može imati i privlačnost i opipljivost, odgovor da se i danas može uspjeti ako se radi najbolje što znaš. Romana, Bojan, Dragan i Marko su tek na početku jedne lijepe i velike priče, u kojoj jedva čekam njen nastavak.

ocjena albuma [1-10]: 10

jura // 23/12/2015