Postalo je već opće mjesto ustvrditi da je Vintage Industrial Bar najvažnija koncertna destinacija za rock koncerte manje-više svih žanrova i podžanrova u Zagrebu. Što se tiče samog punka, poznatih i velikih imena u zadnje vrijeme ima toliko da čisto sumnjam da je netko uspio baš sve pohvatati. Ovog je četvrtka tako u Zagreb još jednom stigao D.O.A. Posljedniji su puta bili 2009. a još jednom dvadesetak godina prije, dakle kada je većini nas vrhunac kulturnog života bio crtić prije Dnevnika. Riječ je o jednom od bitnijih imena ranog sjevernoameričkog punk vala, bendu koji je, po mnogima, dao ime hardcore fenomenu svojim drugim albumom Hardcore '81. Koliko god bili utjecajni i važni, nekako se rijetko kad mogu čuti u razgovorima i plejlistima ili vidjeti na majicama i prišivcima, bar na ovim prostorima, za razliku do razvikanih Dead Kennedysa recimo, koji su im bliski i u geografskom, stilskom i svjetonazorskom smislu. To prvenstveno govorim iz vlastite perspektive, pošto su mi uvijek nekako izmicali iz slušateljskog fokusa, makar su uvijek bili tu u predsvijesti, na mentalnoj "to-do" listi za preslušavanje. Unatoč tome, ili možda baš zbog toga, ovo je bio koncert na koji se moralo otići, ako ništa drugo, onda bar zbog toga jer tko zna kad će, i hoće li uopće, biti prilike opet gledati D.O.A. u Zagrebu. Prije samog koncerta pred Vintageom se okupilo podosta ljudi na terasi kluba, većinom starija i nepoznata lica. Najavljivani početak koncerta u 21.30 dogodio se, naravno, tek za nekih sat vremena, što nam je omogućilo da se socijalno i psihološki aklimatiziramo i lubriciramo. Čudno je bilo to što nije bilo baš nijedne predgrupe. Netko je na facebooku napisao da je to vjerojatno zbog toga što Eksodus nije mogao svirati, što mi se čini kao prilično uvjerljiva teza. Bilo kako bilo, negdje oko 22.20 D.O.A. počinju svoj nastup. Ušao sam baš kad su počinjali moj osobni favorit World War 3 tako da nisam uspio pohvatati kojim su ga točno socio-političkim komentarom točno predstavili, ali od prve je minute bilo jasno da ovi Vankuverčani vole to što rade. Njihova je muzika ogoljeli punk rock i, unatoč činjenici da ih se proglašava kumovima hardcorea, ne bi se baš moglo reći da spadaju u ono sve što se danas zove hardcoreom ili hardcore punkom. Brzina i žestina su svakako prisutni ali ne baš toliko intenzivno. Možda bi točniji opis njihove glazbe bio vrlo ogoljeni i rudimentarni punk rock s jednostavnim humorističnim i ljevičarsko-liberalnim politički angažiranim tekstovima. Redaju se pjesme D.O.A., New Age, Punk Rock Hero (pjesma s nadolazećeg albuma), Police brutality, The Enemy, The Prisoner, dakle većinom stvari s ranijih izdanja. Publika pozitivno odgovara na svaku pjesmu, stvara se minijaturni mosh-pit s mlađim dijelom populacije (koji nije bio baš previše brojan), dok većina prisutnih aplauzom i uzvicima bodri ove Kanađane. Joey Keithley aka Shithead, jedini originalni član benda, energičan je gospodin na kojem se po licu nalik na probušenu gumu i figuri vide godine, ali po sviranju i pjevanju definitivno ne. Svojim osebujnim držanjem i tonom glasa, on pljuje po državi, rasizmu, policijskoj brutalnosti, vojno-industrijskom kompleksu i naftnoj ovisnosti. Kad kažem da pljuje, ne mislim to samo metaforički, nego mi iz nekog razloga izgleda kao da frflja i doslovno pljucka dok govori. Ćelavi basist s majicom od The Accüsed također ne stoji u pozadini, nego ravnopravno sudjeluje u stvaranju atmosfere paradiranjem na basu i skakanjem po pozornici. Dugokosi bubnjar se tu i tamo pridružuje kojom opaskom, dok mu je držanje ritma neumoljivo. Izgledaju, dakle, kao dobro uvježban i predan tim koji kombinira društveno-političku kritiku i humor. Bubnjar u jednom trenutku izgovara vic: "How do you call Italian with a rubber toe?"* Slijede Class war, Waiting for you, Race Riot, Smash the State i Disco sucks. U jednom trenutku odlaze u backstage da bi se nakon minute ponovno vratili na kvazi-bis. Svirka je bila divlja i energična, bilo je tu i sviranja sa zubima i sviranja preko glave, a bend je publici dijelio i ploču War on 45 i majice. Da bi se atmosfera malo opustila, odsvirali su i svoju verziju reggae pjesme War in the East Wailing Soulsa i Ranking Trevora. Prije Smash the State je iz nekog razloga izostala glasnija podrška publike, na što se Shithead čudi. Možda se varam, ali čini mi se da prosječna svjetonazorska pozicija ljudi u publici i nije baš sasvim podudarna s Joeyevom, koji je, uzgred budi rečeno, svojevremeno bio kandidat Zelene stranke na lokalnim izborima u Britanskoj Kolumbiji, ali, kako je rekao u jednom intervjuu, u stranci nisu bili baš najsretniji s njim. Još jedna stvar koja ga veže s Jellom Biafrom, koji je također imao političkih ambicija u San Franciscu, a koji, reći ćemo i to, sa svojim bendom The Guantanamo School of Medicine krajem ovog kolovoza stiže na isto mjesto, dakle Vintage Industrial Bar. Pokušaji političke karijere i ostali društveni angažman u skladu su sa sloganom benda "Talk - action = 0". Da malo iskritiziram, ja osobno ne bih baš potpisao tu jednadžbu, jer pretpostavlja da svi znamo što treba činiti. Ali mislim da su stvari malo kompliciranije od toga i od uzvikivanja parola tipa "Fuck [ubaci stvar na koju si trenutno ljut]!" što se često može čuti kod D.O.A. OK, sad sam stvarno pretjerao, ovo je koncertni izvještaj a ne esej. Nakon što su sišli sa stejdža ispraćeni ovacijama, publika je bar desetak minuta uzvikivala "D.O.A!, D.O.A!" pa su se na našu radost momci vratili i odsvirali najdulju moguću pjesmu za bis. Bila je to neka podulja i meni nepoznata pjesma, nakon koje su, na još veću radost prisutnih, otprašili i Commando od Ramonesa. Tako su, nakon debelih sat vremena odlične i gotovo neprekidne svirke, D.O.A. zaključili još jedan posjet Zagrebu. Koncert koji je ispunio sva očekivanja i koji je pripremio publiku za nadolazeće koncerte Exploiteda u ponedjeljak i već spomenutog Biafre. Tko zna kakva se još imena spremaju za jesen u Vintageu, tako da ostanite na frekvenciji, do slušanja!

joks // 12/07/2015

PS: *Odgovor je: [drumroll] Roberto!