Kanadski hardcore-punk veterani iz Vancouvera niti nakon više od 4 decenije rada rascjepkanog s dva prekida ipak još uvijek ne razmatraju o penziji. Premda su bend s poprilično mrtvih ex-članova, (petorica su poumirali od 1994. naovamo; originalni basist Randy Rampage je umro 2018.), a jedini iz prvotne postave, legendarni aktivist Joe 'Shithead' Keithley (vokal, gitara) s danas 63 godine na plećima i političkom karijerom - u dva navrata se kandidirao za namjesnika pokrajine British Columbia kao predstavnik stranke 'Zelenih', te je 2018. i izabran u upravni odbor izvršne vlasti u rodnome Burnabyju, kako god da se uzme, čak i činjenicom da je nekoć studirao za odvjetnika ne odustaje od dobro znanog slogana 'govor minus akcija jednako nula' (talk-action=zero) po kojoj je njegova izdavačka etiketa Sudden Death Records i postala poznata širom punkerskog undergrounda još od kasnih 70-ih godina prošlog stoljeća kada je objavljivao Young Canadians, The Damned, MDC, Sham 69, The Vibrators, Ripcordz, Pointed Sticks, a kasnije i Mojo Nixona i Real McKenzies, naravno i D.O.A., te neke vlastite solo radove. Danas mu etiketa nije striktno vezana uz punk; u asortimanu ima i ska, rock, te pop i hip-hop autora. Pričati bez djelovanja ništa ne vrijedi, zna se jako dobro iz njegovog iskustva, pa je tako s razlogom na omotnicu postavio paket 'omiljenih' likova iz stvarnog političkog života koji se u nekoj drugoj priči samo mogu činiti kao karikature iz povijesnih bajki. "Treason" (izdajstvo) je tematski uperen protiv Trumpa, članova njegove administracije i svim velikim diktatorskim vođama u svijetu, a da omrznuti Donald ima neke ovlasti u Kanadi kao što ih nema, vjerojatno bi Keithleya ili bacio u tamnicu, na prisilni rad ili ga deportirao i zabranio mu da uopće stupi nogom na američki kontinent. Kratka zbirka od svega 8 pjesama u iznosu od tek 19 minuta nabijena je sočnim spektrom jasno fiksirane konstrukcije o divljačkim otimačinama, neokolonijalizmu 21. stoljeća, korumpiranim političarima i onima na kojima se baš upravo takvi režimi svaljuju do srži: izbjeglicama, doseljenicima, tražiteljima azila, ali i onim opljačkanim zbog kojekakvih bankarsko-kreditnih manipulacija s Wall Streeta i brokersko mešetarskih manufaktura. Već sama uvodna pjesma "All the president's men" s drskim oi! krikom 'jebi se' upućenim Trumpu bez predrasuda i strahova o mogućim posljedicama kritički globalizira mnoge paradokse (istom mjerom kao i četvrta "Just got back from the USA", te peta po redu "Fucked up Donald", nova varijanta "Fucked up Ronnie" nekoć davno, 1981. upućena Ronald Reaganu), a naredna brzača "Wait till tomorrow" (čekaj do sutra) bolno podsjeća na izazvani bijes emigranata i izbjeglica širom svijeta stihovima 'očaj i tuga - to je sve što ste znali'. Kompletiranu fabulu o izdajstvu pečati sjajna obrada Neil Youngovog klasika "My my, hey hey" uperenog ka divljačkom razbijanju otimačine i korupcije uvijene u laži iza koje se nalazi čitav paravan nesklada koji se sustavno otkriva upravo ovih dana zahvaljujući pandemiji koja se najžešće i najsmrtonosnije obrušila upravo na Trumpovu nesposobnost: dok je početkom 2020. godine trabunjao da ga se Covid-19 ne tiče i da neće imati nikakav utjecaj na 'njegovo carstvo' bezbrižno se razbacujući demagoški neutemeljenim trivijalnostima, samo 2 mjeseca kasnije je izgubio i posljednje mrvice dostojanstvenosti izjavama kako bi sa 100-200 tisuća mrtvih u vlastitoj državi bio zadovoljan. Pa koji to krelac od vođe nekoć najeminentnijeg svjetskog ekonomskog gospodarstva može i smije uopće izjaviti takvu stupidnost pri čemu je odavno izgubio ulogu na Bliskom istoku prepustivši veliki dio političke i ratne uloge Rusiji optužujući najvećeg gospodarskog takmaca Kinu za strahote u vlastitom dvorištu pokušavajući insinuirati kojekakve zavjere i intrige samo da bi zataškao osobnu nestručnost i nekompetentnost. U prilog tome ovdje je još i jasna prijetnja, himnična "Gonna set you straight" koja doslovce obara i Trumpa i Mitcha McConnela i sve njihove kolege i ortake u ovoj prljavoj raboti, te kao šlagvort na kraju najkraća "It's treason".



Po običaju sve je ovo obavijeno prljavim zvukom gitarske distorzije s brojnim staccatima, riffovima, kratkim solažicama, Keithleyevim drhtavo-paranoičnim vokalnim bijesnilom s kojim je redovito poticao rasprave na temu Jello Biafre 'tko koga kopira' i jednostavnom ritam sekcijom Mike Hodsalla (bas) i Paddy Duddyja (bubnjevi) koji su u postavi od drugog reuniona 2014. Nepotrebno je tražiti onaj čvrsti zvuk kakav su imali tijekom 80-ih s drugom gitarom pokojnog Dave Gregga (umro 31.III 2014.) kojeg će se sjetiti stara punk audijencija s naših prostora kada je kao plavokosi ljepotan dva puta nastupao u Zagrebu 30.III 1984. u Moši (današnji Boogaloo) pred nekih 1000 ljudi (što je bilo puno više od njihove uobičajene posjete po Europi) i koncem 1985. u Kulušiću. Imali su koncerte i u Ljubljani (a i u Beogradu ako se ne varam), te su u kasnijim interviewima hvalili Jugoslaviju da nisu mogli zamisliti nakon svirke po mnogim europskim gradovima došavši iz Beča ovako prosperitetnu komunističku državu u kojoj se po dućanima nalazi mnogo dobre i interesantne robe kakvu nisu vidjeli u Americi i Kanadi, voze se solidni automobili, ljudi jako dobro žive, a punkeri odreda znaju sve njihove pjesme misleći da će ih dočekati šačica radnika u sivim kutama i nezainteresirana sirotinja kakvu su im prezentirali tadašnji američko-kanadski mediji predstavljajući komunizam kao najveće moguće ideološko zlo. Eh, da... bila su to sasvim drugačija vremena spram današnjeg demagoški i marketinški uređenog licemjerja kičastih imagea i fasada da naizgled sve jako dobro funkcionira. Ali tek samo ako si na planetu Zemljicu stigao iz neke druge, Trumpove galaksije razmatranja.

Naslovi: 1.All the president's men, 2.Wait till tomorrow, 3.It was DOA, 4.Just got back from the USA, 5.Fucked up Donald, 6.My my, hey hey, 7.Gonna set you straight, 8.It's treason

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 09/05/2020