Ima bendova koji vas prate kroz život. Sjećate se njihovih prvih albuma, uspješnica, kriza, raspada, povrataka. Kad shvatite koliko je prošlo od njihovog prvog albuma, prvog poznatog singla, kada pojmite koliko se toga promijenilo u njihovom zvuku, dobijate i sliku količine vremena koje je prošlo.
Manic street preachersi su takav bend. Sjećam se dobro kako se često vrtio spot od Motorcycle emptiness na glazbenim teve postajama, kako me oduševio njihov prvi album Generation terrorists. Vrlo često nekritički uzdizani u nebesa od hrvatske glazbene kritike, Manic street preachersi su u proteklih dvadesetak godina izgradili impresivan glazbeni opus. Vješto kombinirajući svoje velške punk korijene s pop zvukom, stilski i sadržajno se ipak nikada nisu prodali, ostavši vrlo specifična pojava britanske glazbene scene. Prvi puta sam ih gledao uživo još 2008. kao svojevrsnu predgrupu Bobu Dylanu na stadionu NK Varteks. Tada su zvučali solidno, ali je kvalitetu njihovog nastupa umanjila činjenica da nisu bili glavni događaj večeri. U intimnom i ugodnom ambijentu luksemburškog den Ateliera, prostora nešto manjeg od zagrebačke Tvornice, bio je to ipak jedan sasvim drugačiji nastup.
public service broadcasting © neven c
Na početku su zagrijavanje obavili
Public Service Broadcasting. Nedavno sam si pustio njihov album iz 2013. Inform Educate Entertain i ostavio je na mene ponešto nedefiniran dojam. S druge strane, uživo su ova dvojica momaka pravi spektakl. Gitara i bubanj (gdje bi čovjek očekivao ritam mašinu), efekti i semplirani vokal, uz projekciju crno bijelih obrazovnih i propagandnih filmova iz pedesetih i šezdesetih. Semplirani vokal iz kompjutera umjesto glasa pjevača, glavni je način komunikacije s publikom. Kraftverkovština u svojoj najnovijoj interpretaciji. Vrlo zabavan polusatni nastup nagradio sam kupovanjem majice. Toplo preporučam poslušati ove likove uživo.
manic street preachers
Vrlo brzo nakon predgrupe na pozornicu izlaze
Manic Street Preachersi. Legendarni James Dean Bradfield, u sakou, košulji i kravati, poput kakvog službenika gradske uprave u Cardiffu, ništa manje legendarni basist Nicky Wire dosljedan u svom post-punk imageu, s istom frizurom još od 1992. Slijedi stvarno moćno otvaranje sa Motorcyle emptiness, sve te godine od kada sam prvi puta čuo ovu stvar mi prolaze kroz glavu. Nastavak sa You stole the sun from heart i Ocean spray diže atmosferu do vrhunca, barem kod nevelike hrvatske komponente u publici. Inače, očekivao sam da će ova turneja služiti promociji njihova recentnoga albuma "Rewind the film", ali to nije bio slučaj, već smo imali čast čuti par stvar s njihovog još neobjavljenog albuma "Futurology". Tako su u set upali Futurology i Europa geht durch mich (uz digitalizirani glas Nine Hoss).
Da samo u Zagrebu bio bi ovo jedan od vrhunaca koncerta, pomislio sam nakon što je James Dean odsvirao prve taktove Suicide is painless. U Zagrebu bi tu stvar otpjevala publika, ovdje se to ipak nije dogodilo. Emocionalni trenutak koncerta bila je slijedeća I'll die in the summertime, koju je Nicky Wire posvetio Richeyu Jamesu Edwardsu, koji je prije devetnaest godina otišao u nepoznatom pravcu. Bila je to posveta puna topline i emocija, ali lišena patetike. Koncert se, kao i život, nastavio dalje. Dobro su nas prodrmali klasici Walk me to the bridge, Your love alone is not enough (bez Nine Persson u bilo kojem obliku) i himnična Everything must go. Prijelomni trenutak koncerta tek će doći.
manic street preachers © lovel
Nakon što su odsvirali Rewind the film, na pozornici je ostao James Dean Bradfield sam sa akustičnom gitarom. Bandleader i autor, ovoga puta se pokazao i kao pravi glazbeni virtuoz. Kako je odsvirao i otpjevao This sullen welsh heart i Kevin Carter, teško je uopće opisati riječima.... koncertni trenutak za pamćenje u svakom pogledu.Uzgred spomenimo da je James s nekim Velšaninom iz prvog reda publike zapodjenuo raspravu o nečemu na velškom, što naravno nismo mogli razumjeti što. Nakon što su se vratili i ostali članovi benda, svirka je mogla krenuti prema kuliminaciji i završnici.
Uz You love us i Revol publika je kuliminaciju doživjela na Design for life i ta je davnašnja stvar ispala vrhunac samog koncerta. Uz vrlo glasno i energično odsvirane Show me the wonder i Motown junk, bilo je jasno s kojom će stvari zatvoriti koncert. I inače proročkog, pomalo zastrašujućeg prizvuka, If you tolerate this then your children will be next u ova sumorna i neizvjesna vremena zvuči još nekako teže i zlokobnije, čak i u zemlji u kojoj svi žive dobro i negativne ideje teško dolaze do izražaja.
Nevezano uz to kako je tko doživio koju stvar, mislim da smo svi doživjeli veličanstven koncert jednog odličnog benda koji ima puno dobre glazbe iza sebe i vjerujem još barem toliko ispred sebe. Jedina zamjerka je inertnost i pasivnost luksemburške publike. Bend je otišao bez encorea sa pozornice, a oni ih nisu niti pokušali pozvati natrag. Na stranu sve to, bio je ovo stvarno koncert za pamćenje, kojega ću još dugo vrtiti u glavi.
lovel // 31/05/2014