MSP su u svojoj sada već dvadesetikusur dugoj karijeri bili sve i svašta. Od postpunk buntovnika preko prijatelja koji tuguju za prijateljem do pop zvijezda no nikada se nisu klišeizirali i uvijek kada se mislilo da će nastaviti uspješno i sigurno pravcem kao na nekom prošlom albumu iznenadili su sve.

To im se dogodilo kada su sa Lifeblood presjekli sve veze s hiperuspješnim This is my truth i Know Your Enemy. A čini se da su ponovno u toj nekoj fazi. MSP ionako već dugo nisu u žiži zbivanja. Došli su neki mladji koji su popularniji i vrlo lako bi im se moglo dogoditi da odu u zaborav. No očito oni računaju na stalnu fanbazu iako vjerujem da se s godinama i ona razrijedila i razvodnila.

Nakon ovih riječi moglo bi se zaključiti da su snimili loš album no to bi bila neistina. Ovo je izvrstan album no iz konteksta prijašnjih potpuno je drugačiji.

Naime kaj, ovaj je album u potpunosti lišen električnih gitara pa stoga zvuči više ko neko kantautorsko djelo nego kao album benda "koji je snimio Holy Bible".

"I don't want my children to grow up like me..." početne su riječi cijelog albuma i lijepo se nadovezuju na If You Tolerate This, Then Your Children Will Be Next. Uz pratnju samo akustične gitare i predivnog vokala mlade pjevačice Lucy Rose, James Deanov glas odzvanja i upozorava. No već na sljedećoj pjesmi Show Me the Wonder zlokobna atmosfera pretvara se u proslavu uz bogate orkestracije i ugodnu bras sekciju koja asocira na najbolje dane Dexys Midnight Runnersa.



Slavlje ne traje dugo jer se na naslovnoj Rewind the Film pojavljuje mračnjak Richard Hawley i to kao vodeći vokal. Teško je odrediti čijem opusu naginje ova pjesma, jer kad pjeva Hawley to je njegov trenutak a kad preuzme JD pretvara se u nasljednika This is My Truth... No činjenica je da je jedna od najljepših koju su ikad napravili i on i Manicsi.

U laganom kasu prolazimo kroz Builder of Routines da bi došli do potpuno akustične klavirske balade 4 Lonely Roads, na kojoj glavni vokal preuzima još jedna mlada pjevačica Cate Le Bon (ništa u rodu s poznatijim Simonom) i tu se skriva najveći odmak od klasičnog MSP zvuka.



U (I miss the) Tokyo Skyline glavnu ulogu ima orijentalna violina s kojom su se stopili s japanskom kulturom. Slijedi još jedan hajlajt albuma. Anthem for a Lost Cause mogao bi se s pravom nazvati nasljednikom A Design for Life, prvenstveno zbog svojih bogatih gudačih aranžmana.

Nicky Wire ne upušta se često u pjevanje glavnih vokala, zato njegovi stihovi pogadjaju točno tamo gdje treba pa je tome tako i u As Holy as the Soil u čijem instrumentalnom dijelu prevladava Seanova truba a pažljivijeg slušača će taj dio podsjetiti na Ashovu Shining light. Ways to See Despair deveta je pjesma po redu i prva na kojoj se pojavljuje električna gitara.

Kraj albuma donosi nam još jedno iznenadjenje i novi hajlajt. Iako su u povijesti objavili priličan broj instrumentala kao bstrane singlova rijetko im se dogodilo da poneki zaluta na album. To se dogodilo s predivnom Manorbier koja jednostavno traje prekratko. Na kraju nas dočekuje truba ko skinuta iz Satchmove pjesmarice i pitanje "I ask you again what is to be done?". Da li je nakon toga potrebno još nešto reći!?

ocjena albuma [1-10]: 9

pedja // 05/10/2013