MSP su se pojavili sa svojim trinaestim studijskim albumom. I dok neki već godinama pričaju kako ovi velšani koji su na sceni od 1986. godine, nemaju već dugo ništa za reći odnosno odsvirati, oni te svaki puta razuvjere. Da li baš svakiput imaju materijala za cijeli album, to je diskutabilno, no MSP jos uvijek uspijevaju izmenaditi, ugodno.

Početak albuma donosi People Give In i International Blue, dvije klasične MSP pjesme koje odmah staju uz bok njihovim bezvremensikim hitovima.



Ni ovaj puta ne odustaju od formule muško ženskog dueta. Nerijetko u tim svojim (edukacijskim) pohodima daju priliku mladim izvođačicama kojima treba malo vjetra u leđa. Tako im je ovajputa u Dylan and Caitlin pomogla The Anchoress, velška pjevačica i multiinstrumentalistica pravog imena Catherine Anne Davies. I ova pjesma može uz bok njihovim najpoznatijim duetima.

Sigurno je teško nakon tridesetikusur godina izmisliti nešto novo i ne ponoviti se, no MSP to rade prilično dostojanstveno i ako kopiraju i uzimaju, onda to uzimaju od sebe. Tako će Vam se možda učiniti da je Hold Me Like a Heaven neki otpadak s "Everything Must Go", a s Broken Algorithms ili A Song for the Sadness možete otići još dublje u prošlost, sve do "Gold Against the Soul". I sami članovi benda su prilikom snimanja albuma tvrdili da žele postići "mladalačku energiju "Generation Terrorists" i orkestralnost "Everything Must Go"", u čemu su svakako i uspjeli.

Što se tematike tiče, kao i uvijek slušatelji mogu očekivati mješavinu ljubavnih/životnih i političkih textova, a ovaj puta tu se našla i posveta Bowieu na In Eternity ("Closed the curtains in LA / Opened them up on a Berlin day").

Sve u svemu, neočekivano odličan album, koji me natjerao da nakon duljeg vremena idem opet slušati stare albume MSP. I mogu Vam reći da guštam!

ocjena albuma [1-10]: 9

pedja // 22/05/2018