Labinski maestri indie popa i rocka imali su predgrupu koju u samoj najavi koncerta prethodno nisam zapazio. Promakla mi je, usput, nisam niti obraćao pažnju jer sam samo ovlaš pogledao kalendar svirki koji, po nekakvom običaju skoro da i zaboravljam ako si ga prethodno ne upišem u radni blok svakodnevnih obaveza. I tako mi se skoro desio izostanak s ovog koncerta da tog popodneva nisam dobio sms 'hoćeš li večeras doći na koncert'. Slaba pamet...

Nego, prvo je trebalo naći taj Klub. A gdje je on? Kako bi rekao Grunf iz Alan Forda kada je trebao specijalnim izumom (raketom od kante gradske čistoće) prebaciti Alana u Kanadu - a gdje je ta Kanada? Mislim da je u onome pravcu. Sreo sam starog poznanika iz 1. svjetskog rata koji je rekao da ima rođake u Kanadi i mahnuo u onome pravcu, znači, Kanada je tamo.

Svaki dan kad idem na posao 'zelenim valom' niti ga nisam primijetio kao što osim bankina i semafora ne primijećujem ništa drugo i onda sam odjednom shvatio da će biti konfuzno za pronaći lokaciju pored koje prolaziš svakodnevno, a ne zapažaš je. A auti jure, promet je gust i po noći i po danu i po kiši i po mrazu. A niti znam s koje strane ceste bi uopće Klub trebao biti. S lijeve ili s desne, a možda je uvučen u neki haustor, a možda niti nije na 'zelenom valu', a jajoj kompromisa i dilema... I vucarao se ja dobrih pola sata po svim onim ulicama koje na istoj voznoj liniji svaki čas mijenjaju nazive. Gdje ću ih registrirati kad ne znam niti kako mi se zove prva susjedna ulica u kvartu kad me netko pita. Nemam pojma. Ali sam uspio naći i vidi iznenađenja - ima veliki svjetleći natpis kojeg po danu ne skeniram. Uvijek mi se činilo da je to neka bolnica, neka ustanova, možda škola, možda bivša kasarna, možda tko zna što. Isto kao što dobrih 15-tak godina nisam znao gdje je Ustavni sud pored kojeg također prolazim svakodnevno i onda kad mi je trebao tražio sam ga s druge strane ceste pored KD Lisinskog... Uf. Klub ima odličan zvuk, zgodan je podrumski prostorčić, malecki, niskog plafona, nešto između onog podija u Purgeraju i MMC Črnomerec, a bome je i pozornica slična. Mala. Taman prekrcana kad je labinski šesterac stao na njega i skoro se udarao instrumentima, ali zato tročlanoj ekipi iz Koprivnice, sastavu LOLITA to nije nimalo smetalo. Oni se intenzivno zalaufavaju, mnogo sviraju u zadnje vrijeme (biti će predgrupa Overflow u koprivničkoj Kugli 1.III), promoviraju dva EP-ija "Lipstick Pop" objelodanjen koncem prošle, 2013. godine i nedavni "Bombs Away" (uz stari EP "Lolita" iz 2011), te imaju već jako dobro razrađen tehničko-glazbeni kostur. A niti im onog vitalnog iskustva ne manjka: Ivan Grobenski (vokal, gitara) je izašao iz Suho Grlo Nos i nekadašnjeg Flip gdje je svirao očevu bas gitaru još iz vremena sjajnog hardcore-popa Don't, elem, svira gotovo punih desetak godina, te pjeva na engleskom jeziku. Dosta sirovo, resko, odriješito i ubjedljivo autoritativno. Sugestivno i uvjereno. Za preostalu dvojicu dugokosih momaka - Antonija Hanžeka (bubnjevi) i Karla Cmrka (bas) ne bih znao raniji dosje, ali djelovali su mi po tehnici kao da su možebitno imali iskustava s metalom, možda hardcoreom i žešćim disciplinama koje su primirili mekanom ritam sekcijom bez ikakvih pomagala distrozija i šuseva. Mirno. Pratili su Ivana kao sateliti. Solidan koncept za dobre pop pjesme. Očito su se jako dobro i detaljno naslušali nekadašnjeg 'novog američkog rocka', kako se svojevremeno zvala scena predvođena Dinosaur Jr., Pixies, R.E.M., Husker Du i Sonic Youth koncem 80-ih, te su to gradivo utkali u fini autorski pop s natruhama klasičnog indie-rocka i mekšeg grungea. Ne razvaljuju baražama i riffovima već suptilnim legato/staccato melodijama, ponekim solo izletom i pomalo patetičnom rock romantikom ne zaobilazeći sentimentalnost i odmjeren ukus za često loše emotivne uspomene, trenutke koje svatko želi zaboraviti i zaključati. Zgodno za poslušati i prisjetiti se nekih daleko boljih i jednostavnijih vremena kada je rock bio dovitljivo uvijen u pop melodije. Da su malčice žešći ne bi smetalo...

Za THE ORANGE STRIPS vrijedi ona teza da ne bi ovoliko dugo potrajali da nisu uporni i da dosljedno ne rade ono što zaista vole već više od decenije. A da su, ono što im po soničnosti i pripada, britanski bend, te da su imali sve one pogodnosti poput Kaiser Chiefs, Coldplay, Travisa, Doves, Placebo i sličnih izvođača s kojima je i definicija stila otprilike ujednačena, tj. kojekakve titule 'singla' ili 'albuma tjedna', ako ne i mjeseca i godine, poneka naslovnica NME-a, brdo video spotova, interviewa i svakodnevnih emitiranja po radio programima uz neprekidno guranje od strane izdavača, njih bismo sasvim lako moguće gledali kao headlinere na velikoj pozornici InMusica, Rokaja, Radara, Szigeta, Exita i po velikim dvoranama kao što smo viđavali Lemonheads, Mando Diao, These New Puritans, Arcade Fire, The National... Imali bi puno UK hitova i velike tiraže, te bi s naših radio programa odzvanjali isto kao što svaki dan čujemo gomile britanskih, zapadnoeuropskih ili američkih imena. A naši mediji su posve gluhi i neinformirani o njihovom ne samo stvaralaštvu, već i o postojanju, dok ona masa od desetak tisuća indie konzumenata domaću scenu doživljava tek samo kao underground furku na svjetske žvake. I u principu redovito na ovakve dobre domaće bendove koji po ničemu ne kaskaju od svojih britanskih ili američkih kolega uspjeva se okupiti tek šačica ljudi. Daleko od toga da je Klub bio praznjikav; stalo je taman toliko ljudi da se ne stvori gužva, a u sam prostor ne treba više od 30-tak osoba da se ostvari takav dojam. Stripsima u sviračkom pogledu ne manjka ništa. Praktički bi mogli svirati i gluhi koliko su uvježbani i koncizni, svaka pjesma im je gotovo hitčina na razmeđi popa i rocka, vrlo lako ostvaruju komunikaciju s publikom i ne trude se biti prepotentni zabavljači na bini mada su izvan nje, neki od njih u privatnom životu veliki zafrkanti, šaljivdžije i otkačenjaci. Jedino im fali puno bolji vjetar u leđa i medijska potpora onih koji su posve smetnuli s uma da na ovim prostorima egzistira veliki kreativni potencijal. Ne samo u Stripsima, već i u još nekim hrvatskim bendovima što zvuče nebalkanski i neseljački.

U ovo doba kada je pop glazba svedena tek na basove i ritam uz opskurnu melodijsku repeticiju, Stripsi su jednostavno prebogati detaljima i ogromnim glazbenim kapitalom s kojime doslovce 'šišaju' i najveće zvjerke domaće scene. Razrađeni kao najsuvremenija mašina automobila, otpoćeli su s "The gift", uvodnom pjesmom najnovijeg, drugog albuma "Deadlines" i repertoarom neprekidno šarali miš-maš kolažom novih i starih pjesama s čuvenog debija "Follow LP" koji je izašao još prije gotovo 6 godina. U toj set-listi nije bilo nikakvih specijalnih iznenađenja izuzev što smo imali prilike čuti nove skladbe, a neke od njih su još davno pripremali za album. Valdet se u nekim segmentima koncerta fino i nonšalantno oslobodio svoje tipične statike podupiranja za akustičnu gitaru, basist Borjan je u svome karakterističnom izdanju skakutao na skučenoj bini (njemu treba barem 2-3 puta veća pozornica), dok su gitaristi Cigo i Tedi bili u prvom planu neprekidno šibajući dinamiku, pasaže i eksplozije, osobito u najdepresivnijem komadu "A long cold year". Tek kada su odsvirali pred sam kraj koncerta "Suffocate in love" potkrijepljenu elektronikom klavijaturiste Vedrana Gregorića i plesnim nabojem bubnjara Gorana Nalića publika je malo zdrmala i noge, ali za Stripse s ovakvim materijalom kojeg imaju na dva dosadašnja albuma to je još uvijek minoran feedback. Osjeća se da oni mogu dosegnuti ekstazu The Smiths i The Cure, ovacije refrena i trans, klimaks i orgazmički fluid, samo kad bi publika zaronila dublje u njihove pjesme. Onako kako to čini kod svojih britanskih idola. Ili Stripsi trebaju raditi na tome da ovim ionako fenomenalnim pjesmama udahnu jaču scenografsku budnicu za promatrače. Da ih zdrmaju štosevima 'ajmo ruke u zrak', 'vi ste najbolja publika na svijetu', 'ovo je najbolji klub u kome smo svirali' ili nečim sasvim desetim, daleko inventivnijim. I znojnijem. Kad je već Billy Corgan uspio parodirajući sve i svašta s lukavim potezima kakvi su upravo u tom koncertnom i medijskom pristupu uočljivi, ali i namjerni propust Stripsa koji se pomalo ispravlja, taj bitan, pa čak i najbitniji dio bi mogao biti vrlo brzo otklonjen. Uvjeriti i nezainteresiranog posmatrača da su najbolji bend na svijetu. Ne zbog pjesama, već zbog nastupa. To im fali. Sadržajno su prebogati zvukom i idejama kompariraju li se s nekim opskurnijim, ali i popularnijim domaćim bendovima sastavljenim od gitare, basa i bubnjeva (pa čak i manje od toga), ali se nikako ne mogu složiti sa činjenicom da su samo zbog engleskog jezika, Labina kao provincije ili stila kojeg njeguju degradirani, nedovoljno zanimljivi ili manje prepoznatljivi kod naše publike koja itekako pada na ovakve svjetske bendove. Mislim da je riječ prije svega o neupućenosti, a prije bih rekao o potcijenjivanju, tipičnom za malograđanski stalež, ali još davno mi je Valdet rekao, biti će k tome skoro i 8 godina 'naučeni smo da nas prihvaćaju hladno i mlako'. Njihovo vrijeme još nije došlo mada su sada u najboljoj mogućoj sviračkoj fazi koja će sasvim sigurno biti rapidnije i hrabrije potencirana. Zadovoljavaju se ovakvim malenim svirkama i to je dobro jer na svakoj svirci daju maksimum kao da nastupaju pred ogromnim auditorijem. A to će, uvjeren sam, doći. Ako ne u vlastitoj ribarskoj luci bivšeg rudnika i seoskom dvorištu metropole, onda negdje drugdje. Tamo gdje im i jeste mjesto.

horvi // 25/02/2014