Standardno odlični, Simple Minds su besprijekorno i pošteno odradili svoj dio zadatka na pozornici održavši veliki koncert davši do znanja da njihovo vrijeme još uvijek nije prohujalo. To je dokazala i zagrebačka publika koja se okupila u velikom broju pruživši im fantastičnu potporu s partera i nakrcanih tribina. Austrijski mladi rock kvartet Tyler otvorili su večerašnji happening u 19.45 h pred polupraznom dvoranom u koju može stati nekih 5-6 tisuća posjetitelja. Njihov set je bio prilično kratak i sveo se na 35 minuta svirke gdje su odsvirali nekoliko kompozicija sa svojeg nedavno objavljenog debi albuma "Don't Play". Radi se o mješavini raznih stilova (new wave, grunge, indie-rock, glam-rock, power-pop, dance rock...), u kojoj se mogu osjetiti prisutni utjecaji izvođača poput Coldplay, U2, Radiohead, Darkness... Vokal je strašno blizak
interpretaciji Eddie Wedderu (Pearl Jam), a sam sastav čine četvorica mladića čije je glavno oružje fina melodijska struktura, razrađene međuigre gitarskih riffova i solo dionica, te vrlo upečatljive harmonije. Od materijala kojeg su izveli izdvojio bih dance-indie-rock skladbu "Push me" s kojom su otvorili koncert, zatim laganije "Angel fight" i "You are beautiful", te pomalo glam-rock orijentiranu "Separated". Sa stagea su se vrlo brzo pokupili, u 20,20 h kako bi se oslobodio prostor tehničarima i roadijima za postavljanje scene. Za to vrijeme košarkaška dvorana Dražen Petrović se počela ugodno puniti tako da je na početku svirke Simple Minds koji su izašli u 20,50 h bilo prisutno otprilike 4-5 tisuća ljudi. Fotografe iz press službe su organizatori postavili u prednje boksove tik do same pozornice gdje su mogli slobodno operirati u prvih 10-15 minuta koncerta i nesmetano škljocati svojim aparatima. Jim Kerr je bio u punom svijetlu, izašao je sa tamnim naočalima, crnom sakou, bijeloj košulji, trapericama i sa dva debela lanca oko vrata, a sastav je otvorio koncert sa dvije nove i odlične skladbe s posljednjeg studijskog albuma "Black And White 050505", nakon čega slijedi set dobro znanih best of hitova - "Up on the catwalk", nova verzija "Book of brilliant things", "See the lights"... Vrelu i rasplesanu atmosferu u kojoj odličan sastav glazbenika i posve pristupačni Jim Kerr snagom svoje još uvijek karizmatične pojave na kratko stavljaju u okružje snenog ambijenta kako bi izveli jednu od najstarijih skladbi s večerašnjeg repertoara - "Big sleep" iz 1982. sa legendarnog "New Gold Dream '81'82'83'84" albuma. Jim je večeras bio u sjajnoj formi, neprestano u pokretu, akciji, stalno se obraćao publici pogledima ne samo ljudima u prvim redovima, već i svim prisutnim po cijelom parteru i tribinama neprekidno ih pozdravljajući mahanjem rukama i raznim gestama, a u nekoliko navrata je i prozborio "Dobro viče!". Nakon početnog dijela koncerta već je bio poprilično mokar, pa skida crni sako i nastavak koncerta ostaje u košulji i trapericama, te slijede skladbe "All the things she said", ultimativni kultni hit "Waterfront" i dvije jedine kompozicije sa "Good News From The Next World" albuma (1995.) - "Hypnotized" i "She's a river" koje su odjeknule vrlo bombastično. Publika je neprestano skandirala i pjevala, Jim ih je neprekidno dizao na noge, ples i ovacije, te su Simple Minds ovaj uzavreli dio koncerta vrlo dobro iskoristili kako bi izveli još jedan naslov sa posljednjeg albuma, ovaj puta jednu varijantu elektronskog trip-hop-rocka kojeg su izuzetno dobro aranžirali u sljedeći broj, čuvenu "Someone, somewhere in summertime" čiji je refren pjevala cijela dvorana. Potom slijedi "Speed your love to me", znameniti dance-rock hit sa "Sparkle In The Rain" albuma (1983.), te njihov najveći hit "Don't you" kojeg je presretna publika dočekala s neskrivenim simpatijama kao da je još uvijek 1985. Kada cijela dvorana skandira "hey, hey, hey, hey..." i pjeva zajedno s Kerrom, tu nema šta da se komentira. Samo emocije i visoki nivo adrenalina u atmosferi, a kompoziciju su u nekoliko navrata spuštali i dizali do usijanja. Nakon toga slijedi potpuno zamračenje, a već vidno umoran Jim nakratko sjeda između klavijaturiste i bubnjara Mel Gaynora kako bi obnovio mnoštvo potrošene energije dok iz dubine započinju taktovi svima znanog mega hita "Belfast child". U gotovo sakralnom ambijentu Jim izvodi prvi dio kompozicije da bi se drugi, onaj ritmičkiji pretvorio u obredni manifest posve nalik onome što su Simple Minds običavali pružati na koncertima u vrijeme svoje najveće popularnosti tijekom druge polovice osamdesetih godina prošlog stoljeća. Time su završili svoj zvanični dio koncerta i povukli se sa pozornice, da bi potom izašli na dva više nego zaslužena bisa na kojem su izveli dvije nove kompozicije (između ostalog i "Beautiful stranger") i dva znamenita hita - "New gold dream" i "Alive and kicking" s kojim su završili svoj nastup u 22.30 h. Nema šta, potpuno profesionalno, ali i sa puno emocija Simple Minds su zagrebačkoj publici ponovno dokazali zbog čega su i dalje jedan od najvećih svjetskih live bandova koji potpuno barata sa svim koncima tijekom nastupa. Jedino je šteta što nisu izveli niti jedan broj sa legendarnih albuma "Sons And Fascination" i "Sister Feelings Call" (1981.), makar barem "Love song" ili instrumental "Theme for great cities" ili sa "Empires & Dance" albuma (1980.) čuvenu "I travel" ili barem "Thirty frames a second", a za čudo potpuno su mimoiđene skladbe sa vrlo dobrog uratka "Neapolis" (1998.) i koliko sam uspio primjetiti i sa albuma "Cry" (2002.). No, ionako nema veze, Simple Minds premda već dugi niz godina ne uživaju više u milijunskim nakladama svojih albuma, te stoga svoj koncertni repertoar sastavljaju po sistemu best of, a ovim zagrebačkim nastupom samo su potvrdili činjenicu da odavno više nisu ničija kopija već svoji na svome, te da njihova karijera još uvijek sjaji punih skoro pa tridesetak godina. Gitarista Charlie Burchill je još uvijek odličan instrumentalist i nevjerojatno je da izgleda potpuno isto kao i na prvom albumu "Life In A Day" otprije 28 godina, dok je tamnoputi bubnjar Mel Gaynor koji je u sastavu više od 25 godina strašna gromada od čovjeka s preko 100 kilograma. Uvelike sam se iznenadio njegovoj pojavi kada sam ga sreo u backstageu. Impozantan čovjek! Njihovi pridruženi članovi su mlađahni vitki bas gitarist Eddy Duff i dva gotovo neprimjetna klavijaturista Mark Taylor i Andy Gillespie od kojih je jedan cijelo vrijeme bio sakriven iza ogromnih zvučnika i neprekidno namještao, štimao i dodavao po potrebi gitare Burchillu.

Sve skupa - perfektno. Zvuk moćan i strašan, rasvjeta fantastična s mnoštvom kolorita, dimnih paravana što je cijeli koncertni dojam stavilo na najvišlju moguću razinu. Organizacija ovog nastupa je protekla bez najmanje zamjerke, te svaka čast gospodinu Goranu Bakiću i ekipi na uloženom trudu bez kojeg cijeli ovaj spektakl ne bi bio moguć.

Sjajno!

horvi // 10/04/2006

> vidi sve fotke // see all photos