U dva nastavka ispričati ću kako izgledaju ljetni open air festivali s druge strane oceana. Ne radi se o onim masovnim festivalima za koje ste vjerojatno čuli, prestari smo za takve napore, bili smo na dva mirnija festivala bliže sjeveru kontinenta: Grand Targhee i Calgary Folk festivalu.

Calgary Folk festival bio mi je pozitivno iznenađenje i svidio mi se u otprilike u onoj mjeri koliko me razočarao sam Calgary i taj dio Kanade. Calgary je bio malo stočarsko mjesto sve do šezdesetih kada je u okolnoj preriji počela curiti nafta iz svake iskopane rupe. Danas je Calgary milijunski grad sa manje od 1% nezaposlenosti, ali i grad u kojem u centru moraš užariti đonove dok ujutro ne pronađeš mjesto za popiti kavu i gdje moraš pregovarati s managerom da pusti dijete na terasu jedne od rijetkih pivnica u gradu. Pih. Upravom na terasi tog bara sam shvatio da je pojam mainstream glazbe u Calgaryju drugačiji od onog kakvog mi poznajemo. Na ulici sam uzeo one besplatne Metro dnevne novine (projekt koji je valjda svugdje u svijetu uspio osim u Zagrebu) i lijeno ih listao uz piće. Odmah na prvoj stranici dočekao me intervju s Chuckom Raganom povodom duplog rasprodanog koncerta njegovih Revival Tour u Calgaryju. Isti taj Revival Tour u Zagrebu je lani svirao pred nažalost praznom Močvarom i vjerojatno organizatora koncerta otjerao u minus. Dakle "old fashion" folk u Calgaryju puni naslovnice. Onda ima i smisla što je glavni gradski glazbeni događaj godine u Calgaryju posvećen folku. U izvještaju sa zadnjeg EOTR festivala pisao sam kako je to prikriveni folk festival, ovdje u Calgaryju nema pretvaranja: glavni glazbeni festival nosi ima Calgary Folk festival i logotip mu je govedo s gitarom oko vrata. Festival se održava u samom centru grada, u parku na otoku Prince's island, u sjeni nebodera Calgary downtowna što lokaciji festivala daje ugođaj njujorškog Central parka. Ove godine održavanje festivala bilo je upitno zbog katastrofalnih poplava koje su pogodile Calgary krajem lipnja. Tom prilikom čak 100.000 stanovnika Calgaryja moralo je biti evakuirano iz svojih poplavljenih domova, a cijeli Prince's island nalazio se pod vodom. Kada se voda povukla ostavila je iza sebe pustoš, nekada travnate livade parke bile su muljevita polja s naplavljenim deblima. Tisuće volontera tjednima su čistili Prince's island ne bi li ga doveli u stanje da može primiti očekivanih 50.000 posjetitelja festivala. Na kraju je jedan dio otoka koji je najviše stradao kod poplave ipak ostao zatvoren za festival, a festival se u nedostatku prostora proširio i na downtown gdje su se između nebodera smjestile dvije pozornice i prateći sadržaji festivala. U uvodu sam napisao da me je festival oduševio u nekim segmentima. Evo i zašto:

Nešto što se na satnici festivala naziva "workshop". Gledajući raspored na Internetu dan prije festivala (bio sam smo jedan dan na festivalu) vidio sam da program na dvije glavne pozornice kreće tek iza 5 popodne. Međutim čak 7 ostalih pozornica imalo je program već od 10 ujutro, i u prvom takvom među meni tri nepoznata imena bio je i moj heroj iz devedesetih Grant Lee Phillips. Ajde, otići ćemo tamo odmah ujutro na doručak, ionako u Calgaryju nema nikakvih drugih sadržaja za ispuniti jutro. "Workshop session" je zajednički nastup 4 izvođača, bilo kantautora ili bendova, gdje se svi oni naguraju na pozornicu i u devedesetminutnom nastupu naizmjenice izvode svaki po jednu pjesmu. Možda ovako opisano to zvuči pomalo besmisleno, ali su praksi je toliko zabavno da sam od 10 ujutro pa do 5 popodne trčao između 7 pozornica da nešto ne propustim. Nisam niti pivo stigao popiti u tom periodu. Kasnije više nisam niti mogao doći do pive, ali to već spada u negativne osobine festivala koje nabrajam malo kasnije. Na workshop vas najčešće privuče jedno ime koje znate ili želite čuti, a tamo vas oduševi netko skroz drugi. Mobitel ni je pun naziva bendova i kantautora koje san zapisao da moram poslušati kada se vratim s puta. U standardnim pojedinačnim festivalskim nastupima nemoguće je čuti ovoliko puno različitih bendova, na festivalima obično se baziram na imenima koja poznajem i nemam koncentracije za velika istraživanja nepoznatog.

Zanimljivost ovakvog zajedničkog nastupa je i da svi na pozornici imaju cijelo vrijeme uključene instrumente tako da redovno se jedni drugima uključuju u pratnju i jam sessione.
Pozornice na kojima nastupaju većinom su smještene na dnu brdovitih livada tako da se publika ima priliku izvaliti na travi i uživati u koncertima kao u amfiteatru. Moje idealno festivalsko prijepodne.

Dosta festivala zadnje vrijeme pokušava potaknuti obitelji da dolaze zajedno pa ističu "kids friendly" komponentu festivala. Ipak niti jedan nije otišao toliko daleko kao Calgary Folk festival. Hrpa radionica i igraonica za djecu s animatorima dovela je do toga da bi se moje dijete sutra vratilo tamo da ga pitate.
Tu večer kada sam ja bio na festivali headliner na velikoj pozornici bio je Steve Earle & the Dukes. Večer prije bio je M Ward. Ako mene pitate, čestitke organizatorima, maksimalno nepretenciozan i kvalitetan odabir. Naglasak festivala je na destinama izvođača koji se cijeli dan šetaju između sedam pozornica (npr. spomenuti Grant Lee Phillips bio je u čak tri workshopa taj dan), a ne na jednom bobastičnom headlineru koji će basevima rasplesati masu. Pristup organizatora koji očito u Calgaryju uspijeva: festival je rasprodan i bio je pun već negdje od podneva tu subotu.

Starosna struktura posjetitelja. Totalno šarenilo, od tinejdžera do penzionera. I kod nas na festivalu možete vidjeti pokojeg pedesetogodišnjeg ljubitelja glazbe. Ali ipak nećete kod nas vidjeti tri bakice kako veselo svaka sa svojom ležaljkom za plažu idu na festival.

Što nam se nije svidjelo na festivalu:

Odnos Kanađana prema pivu. Nikakav alkohol ne možete kupiti u samoposlugama, alkohol se prodaje isključivo u specijalizirani liquor shopovima (za koji vam treba indijanski vodič da nađete jedan u Calgaryju, kao i sve ostalo što vam treba). A liquor shop je mračan podrum iza rešetaka gdje vam stari kinez konspirativno namiguje iza pulta. "Pa ljudi, ne kupujem heroin, trebaju mi dvije pive da imam u kući nakon večere". "Dvije pive? A ne, ne, mister, morate kupiti cijeli karton pive. I to će vas koštati toliko da ću ja od svoje marže sutra na ljetovanje na Bahame". Ovo zadnje nije izgovorio, ali su mu oči tako svijetlile. Naime piva u Kanadi duplo je skuplja nego u SAD-u, ako uopće uspijete dobiti tu čast da je negdje popijete. Ja nisam. Naime na festivalu od 50.000 posjetitelja bio je jedan jedini "beer garden", ograđeno mjesto gdje je dozvoljena prodana i konzumacija alkohola. Cijelo jutro proveo sam po spomenutim "workshop sessionima", a predveče kada sam ulovio pola sata vremena otjerao me ogroman red žednih Kanađana. Zamislite da čekate sat vremena u redu kako bi pivu platili 10 dolara! Penzionerski festival. Ono što je gore navedeno ako prednost, ovdje je i nedostatak. Naime hrpa "penzionera" dovukla je svoje ligeštule i zaposjela veliku livadu ispred glavne pozornice. Kada su na red došli headlineri i cijeli festival se skupio ispred glavne pozornice, mislite da su oni ustali i složili ligenštilule? Niti slučajno. Oni su ovdje bili prvi i dalje su bez srama ležali ispred pozornice dok je daleko po strani mlađi dio publike divljao na australske The Cat Empire.

Pošto je ovo ipak izvještaj sa glazbenog festivala, moram i koju o izvođačima. Podijelio sam ih u dvije grupe:

A (relativno) poznati dio lineupa tu subotu

Steve Earle & The Dukes
Trubadurska country legenda skupio je band i ove godine izdao odličan album Lost Highway koji je i činio veći dio setliste. Veliki sam poklonik spomenutog albuma i bez pardona sam gazio preko ligeštulova i ležećih Kanađana ne bi li došao do prvih redova i bolje vidio velikog Stevea. Grant Lee Phillips
Jedan do meni ključnih albuma devedesetih je Fuzzy benda Grant Lee Buffalo pod autorskom palicom spomenutog gospodina. Kasnije je Grant Lee Phillips raspustio bend i u solo karijeri otišao u mirnije vode, bliže nekom klasičnom country izričaju. Nisam upoznat s njegovim radovima zadnjih desetak godina, ali bilo mi je izuzetno drago vidjeti uživo jednog od mojih heroja devedesetih. I sva tri workshopa s Grant Lee Phillipsom u postavi bila su pun pogodak. Negova karizma lebdjela je nad pozornicom, a njegov iskreni interes i često uključivanje u pratnju ostalim izvođačima laskalo je mlađim kantautorima. Velikan. The Cat Empire
Da li su oni uopće šire poznati ili je meni slučajno lani pao pod ruke njihov album? U postavi nemaju niti jednu gitaru, a najlakše ću ih opisati kao mješavinu Gustafa, Manu Chaoa i Cubisma. Obzirom da sa izrazitim prezirom gledam na radove spomenutog trojca, nekim čudom navukao sam se na Cat Empire optimizam lani na tom albumu, a i na nekoliko nastupa tijekom ove subote (dva puta na workshopu i navečer samostalni nastup na velikoj pozornici) bili su mi vrlo zabavni. Sharon Van Etten
Djevojka koja se lani probila na puno godišnjih top listi najboljih albuma, uživo je krhka (nema 50 kila mislim) i pomalo monotona za slušati u dužem setu. I u workshop oruženju također se nije snašla, djelovala je inferiorno ostatku postave na pozornici. Elliot Brood
Kanadski americana trio velike su zvijezde na domaćem terenu što su i opravdale odličnim nastupom na zatvaranju subotnjeg festivalskog dana.

B Nikad čuo za ove do festivala (dio onih koje sam zapiso pod "obavezno provjeriti")

Dan Bern
Očito legenda kojoj su se klanjali svi prisutni, na workshopima gdje nije sudjelovao u dva navrata izveli su njegove covere. Uostalom, moraš biti legenda da napišeš pjesmu o year-by-year home run statistici baseball igrača Barry Bonda.

Michael Hearst's Unusual Creatures
Njujorčanin koji izvodi instrumentale na nemogućim instrumentima te oponaša životinjske simfonije. Recimo na slici je njegova izvedba na thereminu, jedinom instrumentu koji se svira bez dodira. Ruski izum, djelo znanstvenika Leona Thermina iz 1920. godine. U dužem samostalnom nastupu Michael bi vjerojatno postao naporan, ali u workshopu s tri ozbiljna kantautora iznimno je zabavan. Amelia Curran
Jedan od najdražih koncerata lani u Zagrebu bio mi je nastup irske folk jazz dive Mary Coughlan. To mi je bila prva asocijacija dok sam slušao divan nastup Kanađanke Amelie Curran.

John Fullbright
Bitnik iz Oklahome, kantautor koji bi se odlično uklopio u neku buduću "Revival tour" postavu Chucka Ragana.

My Brightest Diamond
Kaže Bir da je znao za nju i prije festivala? Ja nisam. Curetak iz Detroita koji istražuje granice između klasične glazbe i distorziranog rocka, autor hvaljenog ovogodišnjeg albuma kojeg je dobar dio publike prisutne na njenom samostalnom nastupu znao u zadnji ton.

Calgary Folk Festival ima krasnih ideja i momenata, ali i opisanih nedostatka vezanih za svoju lokaciju u centru velikog i nezanimljivog grada. Da li je festival vrijedan ciljanog puta i povratne avionske karte do Calgaryja? Vjerojatno nije. Da li je vrijedno posjetiti taj dio Kanade? Definitivno nije. A spojiti festival s ljetnim road tripom na sjever do Aljaske? Hm.

krešo // 03/08/2013