Sigurno nas ima više koji smo tamo polovicom devedesetih otkidali na laganice grupe GRANT LEE BUFFALO. Fuzzy i Jupiter & Teardrop su zakon! I sigurno ima podosta cura na ovom svijetu koje su se zaljubile u njihovog pjevača, ako ne zbog stasa onda zbog glasa. Oni su uvijek balansirali na granici između rokenrola i amerikane. Ne bi tu još upotrijebio riječ kauntry, iako je bilo nekih naznaka. I onda su, nažalost, snimili jedan loš album i raspali se.

Ubrzo nakon raspada, pjevač grupe i alfa i omega svega Grant Lee Phillips, objavio je svoj prvi solo album. Dugo sam se opirao uopće poslušati taj album, jer nisam želio kvariti doživljaj. Rađe sam slušao odličnu kompilaciju Storm Hymnal, koja je u tridesetak pjesama ponudila presjek rada grupe. Drugi solo album preslušao sam u paketu s prvim i, naravno, razočarao se. Sve je to bilo nešto country, akustično, polagano. Jedino je ostao glas i pokoja dobra laganica.

Kad je objavljen album Virginia Creeper odlučio sam mu dati još jednu šansu. Na početku nije mirisalo na dobro. Mona Lisa je započela akustično, prelagano. Ipak, to mi je nekak pasalo. Skužio sam da je u 5 od 11 naslova pjesama neko žensko ime. Možda je čovjek zaljubljen. Sretno ili nesretno!? U Mona Lisu sigurno nije, a bome ni u Calamity Jane. Možda u Josephinu ili Susannu. Ko zna? Lilly A Passion je najveselija pjesma na albumu. Možda je ona ta sretnica. I neodoljivo podsjeća na neku od GRANT LEE BUFFALO uspješnica.

I kako album odmiče album je sve bolji. Zaključak Grant Lee se vraća u formu. Čekamo sljedeći album. Za kraj je ostavljena obrada Gram Parsonsove Hickory Wind i lijepo se uklapa u cjelokupnu sliku ovog albuma.

ocjena albuma [1-10]: 7

pedja // 29/12/2004