Može se i protiv recesije. Tako bi se ukratko mogao opisati upravo završeni dvanaesti po redu FM4 Frequency festival, a koji je bogatim programom uistinu impresionirao. Sankt Poelten, pitomi gradić nalik Samoboru, ove je godine bio čak četiri dana izložen razuzdanoj mladeži koja je pohrlila ispucati se prije početka školske godine u razuzdanoj muzičko-vašarsko-alkoholnoj zabavi. A gdje je dobra glazba, tu je i Terapija, pa makar i sa zgražanjem morali gledati hrpe napaljenih pubertetlija kojima radost izazivaju "Glory hole" kartoni i natpisi "Titten raus" dok vuku svoja kolica dobrano natrpana alkoholom, za sobom prosipajući papiriće i bacajući limenke i boce. To je samo jedna od scena s kojom se u ova četiri razuzdana dana moraju susretati strpljivi i tolerantni građani Sankt Poeltena kojima se stvarno divim, a i čudim što dopuštaju tone i tone smeća koje festivalski posjetitelji ostavljaju za sobom. Bit će da imaju efikasnu komunalnu službu, koja će to sve u najkraćem roku ukloniti odmah po završetku festivala. Uobičajenom trodnevnom programu, Frequency je ove godine dodao još jedan dan. I to kakav dan! Dok je za Frequency to tek otvaranje, bendovi utrpani u nulti dan činili bi glavni program mnogih naših regionalnih festivala. Pogotovo kad je jedan od njih bend kojeg su kod nas prizivali mnogi i koji je "za dlaku izmakao svim lokalnim promotorima" (barem se tako čitalo po medijima). Koliko je povećan interes za festival, shvatili smo čim smo stigli na odredište, jer smo odmah bili obaviješteni da smo dobili izgon iz press kampa, odnosno da smo trebali za smještaj u njemu pitati unaprijed, prije dolaska. Brzinsko podizanje šatora uz autoput i trčimo da uhvatimo jedan od dva benda zbog kojeg smo i došli na festival. Moram priznati da sam jedan od onih koje The Black Keys nisu posebno privlačili svojom sirovom kombinacijom gitare i bubnja u bluesom prožetom rocku prijašnjih albuma i onda se dogodio El Camino kojim su rasplesali svjetske top liste, a i mene je obuzeo neodoljivi zvuk s njega. The Black Keys uživo su, kao i njihov zadnji album, neobuzdana zabava umotana u decentno rock odijelo. Unatoč trenutnom hajpu, Dan Auerbach i Patrick Carney su još uvijek samo dva pomalo šmokljasta lika koja se sjajno zabavljaju prašeći iskonske bluz rifove, sada i dodatno prošarane kičastim melodijama jednih T.Rex. Prekrasno je gledati i slušati ovaj skoro nevjerojatno kul odmjeren i samozatajan dvojac, podebljan za svirke s još dva člana, dok nas poziva/povlači na ludi ples i pljeskanje rukama izvodeći stvari s El Camino. Koliko je taj album označio preokret u njihovoj karijeri najbolje se vidi iz reakcije publike koja je ipak nešto staloženija i nezainteresiranija dok Patrick i Dan izvode stvari sa starih albuma, a da bi totalno podivljala čim krenu Run right back, Same old thing ili bilo koja od jedanaest zaraznih numera s El Camino. Energija u publici opada dok na stejdžu ostaju samo Dan i Patrick izvodeći, kako su sami rekli, "oldies, but goldies" blok stvari s prijašnjh albuma. Crni ključevi su toga svjesni, pa su više od polovice set liste činile nove stvari, a Danov "Help us with this one!" tada je bio potpuno nepotreban. Ruke su spremne na pljeskanje s prvim udarcima bubnja ili rifa gitare. Da je na "Gold on the ceiling" nad nama bio strop, sigurno bi odletio u zrak. I svi smo plesali kao "Lonely boy", a uz "I got mine" za kraj dobili smo svoje. The Black Keys su i te kako vrijedni headlinerskog statusa. Tako misle i minhenski ultrasi, koji su više puta podizali svoje transparente. Nekada sam čak mislio da bio od The Killers mogao ispasti okej bend. Prvi album sa svojim radiofoničnim hitovima bio je slušljiv, no već na sljedećem albumu izgubili su mi prepoznatljivost i sve su stvari postale bezlično nalik jedna drugoj. U međuvremenu, The Killers su postali veliki, pune stadione, pa organizatori Frequency-ja ne staju s The Black Keys i kao glavne zvijezde serviraju nam blještavilo Las Vegasa. Publike je sve više, a isto tako i opreme na stejdžu. Platna, reflektori, svjetla, laseri. Bit će to pravi šou.

Otvorivši nastup izljevom svjetla i novim singlom "Runaways", s još neobjavljenog albuma, pokazuju da su nakon četiri godine izdavačke neaktivnosti sigurni u grandiozan povratak. To je osjetila i publika, kod koje je ovakav početak naišao na veliko odobravanje. A grandioznost i jest glavna odlika njihovog nastupa iako sam band zapravo djeluje vrlo statično na sceni uz vrlo malo interakcije s publikom. Za jedan pomno osmišljen šou, čak su i stilski neujednačni. Kauboj Brendan Flowers uklonio je svoje porno brčiće, pa sada podsjeća na našeg Đanija Stipaničeva, dok gitarist Dave Keuning njeguje nekakav retro hard & heavy imidž.

Gledam njihov kaubojski šou s pomiješanim osjećajima zabave i gađenja. S jedne strane tu je dobra izrežiranost cijelog projekta (projekcije planinskih lanaca nad pustinjom, hrpa svjetala, lasera, munja na stejdžu kao logo s zadnjeg albuma, vestern spotovi koji se vrte na platnu u pozadini), dobra atmosfera s zbornim pjevanjem starih hitova (poput Mr. Brightside, Smile like you mean it), a s druge podsmijeh upravo prema muzičkom kiču koji nam serviraju. Plesna i ojkava obrada Shadowplay od Joy Division kao uvod u napad na inteligenciju, i to ne samo zbog svojeg gramatički upitnog refrena, zvan Human? Fino vam spusti IQ bar za pola, pa vam nakon toga i stihovi "I got a soul, but I'm not a soldier" zvuče kao životna mudrost. Eh, to ionako jedino Justin Timberlake može uvjerljivo otpjevati. The Killers su bend koji bi bilo tako lako popljuvati, kad ne bismo znali da dolaze iz Las Vegasa. Grad u kojem jedni uz druge stoje piramide i svemirski brodovi, mogao je iznjedriti samo jedan tako šaren bend kakav su oni. Bend koji nastoji biti američki poput Springsteena, velik poput U2, epski grandiozan poput Queen, a u najboljem slučaju zvuče kao blijeda kopija Meat Loaf. Gledanje njihovog nastupa je kao da gledate tajne mađioničarskog trika kako se razotkrivaju pred vama iza svog tog blještavila. Zašto taj bas u "Jenny was a friend of mine" zvuči kao prdac? Gdje nestane Brandonov vokal kad se bend oko njega utiša i dok pokušava odpjevati "Forever Young" Alphaville-a samo u pratnji gitare? Stadionska atrakcija ili loš trik? Ili oboje? Nije važno dok god ima hrpa fanova koji ih vole i dok je atmosfere i pjevanja u publici.

The Killers su također ona vrsta zvijezda koje ne dopuštaju da ih se fotografira. Nismo im ni pružili to zadovoljstvo. A slušajući "We were young" na bisu tek ovdje sam shvatio problem s njihovim pjesmama. Cijelo vrijeme pumpaju atmosferu u ništa.

...to be continued

bir // 22/08/2012