Da, svijet je u krizi. Točnije, onaj njegov dio što već čitavo jedno stoljeće živi u iluziji da je ekonomski progres jedan beskonačni proces. Besparica uzima poput kuge sve većeg zamaha. Globalno. U krizi je i glazbena industrija, koja se u zadnja tri desetljeća sve više počela orijentirati na istim onim paradigmama kao i druge industrijske grane: jedino vrijediš i vrijedan si daljnje eksploatacije ako donosiš profit. Stoga nisu začudni svi ovi brojni "reunioni" onih koji su nekoć ubirali dobre pare, te očajno isti uspjeh sada pokušavaju ponoviti. Još je pun k**** onih koji se lako daju zavesti zvučnim imenima i šarenim ambalažama. Dok se pak mnogi drugi odlučuju igrati na sigurnu kartu praveći albume koji zapravo ne vrijede pakovanja i omota s kojima mame naivne u prodavaonicama. Prva žrtva recesije je kao i uvijek bila kvaliteta.

The Killers iz posrnule prijestolnice užitka Las Vegasa su se odlučili na istu onu filozofiju koja je donijela i još uvijek donosi lovu američkim fast food lancima poput McDonald'sa ili Burger Kinga. Još je pokojni Nietzsche rekao da je obrazovanje na velikim institucionaliziranim univerzitetima i školama isto kao i hrana u velikim kuhinjama - u najboljem slučaju prosječno. Tako se i novi, četvrti po redu album od Killersa može u najboljoj namjeri opisati kao prosječan, ali kao takav i jeste idealan za šire i ukusom nezahtjevne mase. Naime, ovoliko mediokritetnih klišeja već odavno nitko nije utrpao na jedan album. Dok bi se ovakvi plitki tekstovi možda mogli očekivati od Justina Bibera (pjesma "Here with me"), a ne od nekog rock benda koji se još uz to, potpuno neopravdano naziva The Killers. Ove "ubojice" sa svojim novim albumom jedino ubijaju sami svoju kakvu takvu reputaciju koju su imali, a "Battle Born" se čita poput jedne postmortem autopsije. Ukupno dvanaest pjesama, gdje ni jedna od njih ne odstupa od zadane trase "stadionskog" i "late night show" rocka za penzionere i one koji se tako osjećaju. Jer kako drugačije opisati kad jedan tridesetogodišnjak kao što je pjevač Killersa Brandon Flowers pjeva o vožnji s djevojkom u automobilu svog tate i pri tome daje izjave kao 'sometimes dreams don't come true' u pjesmi "The way it was"?

Pjesme "Runaways" i "Miss Atomic Bomb" ovi takozvani rockeri navode kao okosnice svog albuma, te po vlastitim izjavama, kad su njih snimili, znali su da su na pravom putu. Kako tragično! Prva je instant rock pjesmica sa tipičnim singalong refrenima, koja ima isti onaj plastični okus Hamburgera iz spomenutog McDonald'sa, a druga je patetično-nostalgična žalopojka za simpatijom iz mladalačkih dana. No, u jednom su bili u pravu. Ove dvije pjesme idealno oslikavaju cijeli album. Pompozni ritmovi bubnjeva, antemične synth-teksture uparene sa sladunjavim gitarskim melosima dominiraju cijelim uratkom. U pjesmi "Deadlines and commitments", s kojom aludiraju na trenutačnu dužničko-stambenu krizu u S.A.D.-u, Killersi prelazu na nešto tiše i atmosferičnije tonove. Te u baladičnoj "Here with me" s refrenom: 'I don't want your picture on my cell phone, I want you here with me', s kojim je već sve potrebno rečeno. Jedina nešto svjetlija točka albuma je pjesma "Matter of time" u kojoj pokazuju malo istinske energije. No, najveća zasluga koja se mora priznati Killersima je ta što su izvrsno spoznali i preradili skoro sve postulate mainstream rocka i uspjeh im je s ovim albumom tako rekući zagarantiran. Te se pozivaju svi ljudi dobrog srca i debelog novčanika da putem zaklade "Battle Born" potpomognu The Killersima izvući se iz krize u koju su vjerojatno upali. Inače se valjda ne bi ovako blamirali.

ocjena albuma [1-10]: 4

z. marković // 20/10/2012