Četiri posve različita demo izvođača pokazala su vrlo dobru formu i kreaciju u veoma lošem neakustičnom prostoru punom betona i keramike.

Moj prvi susret sa čuvenim bendom NI-NU zbio mi se u susjedstvu, 200-tinjak metara od stana u novootvorenom kafiću-klubiću MMC Črnomerec koji će po svemu sudeći funkcionirati nešto slično nalik na Spunk, Route 66 i stari Krivi Put koji više ne postoji (srušen je). Klub ima vrlo interesantanu lokaciju i ulaz; nalazi se pored željezničke pruge i gleda tik na nadvožnjak u Selskoj ulici, a ulaz mu je uzak svega metar, metar i pol, ali je zato dugačak nekih petnaestak metara. Ima tri prostorije koje su spojene u sasvim dovoljno velik kapacitet za nekih 60-70, a možda i stotinjak osoba. Nema klasičnih stolova i stolica (ima samo par barskih sjedalica pored šanka koji je s lijeve strane od ulaza), tako da ste prepušteni stajanju ili đipanju po plesnom podiju. Možda preko dana klub funkcionira kao kafić, ali za sada nemam vremena provjeriti njegovu djelatnost mada mi je takoreći pod nosom... Prostor za pozornicu smješten je s desne strane od ulaznih vrata i čini cijelu širinu kluba od nekih 5 metara, elem, stage je otprlike iste veličine kao i u Spunku. Malen i skučen, no bolja opcija nije moguća. Veliki nedostatak funkcionalnosti je u tome što je neakustičan sa keramikom popločenim podovima i betonskim zidovima; vlasnik (bivši organizator iz KD Željezničara) morao bi kroz izvjesno vrijeme nešto poduzeti po tom pitanju. Premda je prostor pozornice obložio tkaninom i platnenim transparentima, a samu binu tapacirao, to ipak nije dovoljno da spriječi reverb zvuka koji je katastrofalan. Trebao bi i sam plesni podij izolirati, obložiti zidove i plafon nekim spužvama, stiroporom ili drvom jer je slušljivost opasna po ljudski sluh (meni su drugi dan odzvanjale visoke frekvencije u tikvi). Mislim da bez obzira kakav kvalitetan razglas postavio, zvuk će s obzirom na betonsku armaturu biti vrlo loših performansa, a to su vrlo dobro osjetili svi koji su se te večeri našli u klubu - od bendova i izvođača sve do pristojno ispunjenog auditorija. Prvi su večer otvorili NI-NU, šibensko-bjelovarsko-zagrebački kvartet koji svira nešto otprilike u fahu noise-rocka, ali to nije najtočnija definicija. Oni su u principu art-rock usmjerenja sa mnogobrojnim neočekivanim potezima. Kompozicije su im izuzetno kompleksne (nemaju ništa sa nekim progressivom, math-rockom ili metalcoreom) i imaju neke sličnosti sa bjelovarskim bendom Tzara i livanjskim Andrijom koji im je gotovo pravi rođak što se tiče konstrukcije pjesama i zvuka. Jako dobro se mogla uočiti nekonvencionalnost skladbi koje nisu pisane suhoparnim fazonom uvod-kitica-refren-solo, već posve razbijaju tradicionalne klišeje zbog kojih su vrlo težak i veoma zahtjevan bend. Neki zagrebački klubovi nisu znali na koju fintu bi ih 'odkantali' kada su pokušali dogovoriti koncerte, pa su dobili odgovor da je njihova mana što sviraju 'alternativni rock sa tekstovima na hrvatskom jeziku'. Eh, ajme izgovora... Dok se uglavnom svi žale na bendove koji preferiraju engleski, odjednom se pojavi teza da ne valja koristiti niti hrvatski. Čudni ljudi. A da sviraju instrumentale, opet bi to nekome smetalo... No, činjenica jest da su Ni-Nu uistinu težak bend za shvatiti, pogotovo onima koji ih niti ne pokušavaju razumjeti, a tko zna, možda će svi oni jednom zažaliti jer se radi o raritetnom bendu kakav je otprilike nekad bio SexA u 80-im godinama. Samo za informaciju, ako nekoga zanima: ovakve slične albume povremeno zna snimiti Franci Blašković.

Pjevač ne pjeva već manje-više recitira uz tek povremena korištenja polumelodičnih arija, potpuno je u nekom vlastitom transu prilikom izvedbi, stalno se lupa po glavi, trese se, cima i otkida izuzetno originalno. Vidi se da momak apsolutno nikoga ne kopira s obzirom na sve one naše hardcore, rock, metal, punk, indie-rock, pop itd. frontmene koji se trude scenski skinuti manire svojih idola s kojekakvim pretencioznim šalabajzanjima od prenemaganja. Međutim, ovakav izuzetno kvalitetan i kreativan bend trebao se večeras postarati oko problema sa akustikom kluba. Bubnjar ga je lupao kao da mu je to posljednja večera u životu i posve je prekrio bas gitaru i vokal koji se uopće nisu čuli, a kamoli razumjeli. Trebao se koncentrirati na laganije udarce jer kad je mlatnuo po dobošu, od neakustičnosti prostora ne samo da je pokakivala utroba, već i plastične čaše na šanku, pa se u tu igru uključio i gitarist Hrvoje koji je svojim distorzijama potpuno sakrio preostale elemente u glazbi. Morali su se barem za ovu prigodu adaptirati i prilagoditi na loš zvučni performans za kojeg nije kriv nitko doli sam prostor prepun betona i keramike. Bubanj je trebao biti 'tih' koliko god da je to moguće (ista stvar je i sa tretiranjem zvuka u Spunku i Route 66), a tek onda po visini njegove frekvencije uštelati nivo vokala koji je u principu najvažniji parametar Ni-Nu. Vokal je morao biti isturen u prvi plan budući da nije riječ o nikakvim metalskim, punkerskim ili hardcoreaškim growlovima ili screamo vokalima, no na koncu je baš upravo tako djelovalo kao da prisustvujete nekom nadvriskivanju frontmena koji se bori sa neljudskim death i black glasovima. Šteta što je tako ispalo. Premda znam u tančine neke njihove tekstove, od svega nisam razaznao ama baš niti jedan stih. Elem, veliki problem je bila ta neakustičnost...

A što se tiče same izvedbe, ona je bila besprijekorna. Bend se doima izuzetno profesionalno, artistički je udaren i zaista je poseban izdanak na cjelokupnoj regionalnoj sceni od Vardara pa do Triglava. Morati ću ga pogledati i poslušati u nekoj boljoj zvučnoj epizodi, a pretpostavljam da bi fantastično zvučao na nekoj open-air pozornici ili u Teatru&TD, KSET-u, Močvari. U Saxu su već svirali jedno dva puta, ali nikada ih nisam uspio pogledati. Izem ti sreću i glupe rasporede od životnih situacija... Znam da ljudima koji su ih sada po prvi puta slušali i gledali ništa nije bilo jasno od sve one buke reverba i odzvanjanja halova, te da su mnogi pretpostavljali kako su Ni-Nu neki tamo surogat pun kojekakvog noisea, pa i math-rock tandrlikanja, ali kažem, prostor je kumovao svim lošim zvučnim karakteristikama u kojima se ne bi snašli niti The Jesus Lizard ili Sonic Youth. Naš već stari poznanik ČUDNOREĐE bio je drugi izvođač i napravio je svoj uobičajeni performans koji je započet sa hitom "Flip-flop jaje", a okončan sa "Epilogom" i neizostavnom himnom "Daj kilu vina". U svoj set uvrstio je i nekoliko novih komada "Trnci", "Graciozno lažeš" i "Proteza", a kao i po običaju, najbolji feedback je ostvaren sa reggae lamentacijom "Avetinjo de la Punta Kristo (obećo je)" koja je već postala izgleda pravi mali underground hit kojeg svi pjevuše. Uz odličan kontakt s publikom, Ognjen se ponovno razvalio kroz lucidan spoj zabave i ozbiljnosti, no na onako loš zvučni zid mogla ga je 'skontati' samo njegova publika koju na svu sreću ima sve više i više. O njegovim kvalitetama dovoljno govori i podatak da se plasirao u finale ovogodišnjeg HGF-a u Zaboku na račun polufinalnog nastupa u Saxu. O HARISSONHORSE, bendu koji je startao nakon Ognjena uistinu ne bih znao reći ništa iole smisleno zbog onog lošeg zvuka. Tražio sam ih drugi dan po internetu da poslušam kako zvuče na snimcima, ali izgleda da još nemaju nikakvu web stranicu. U bendu ih ima trojica (bubnjar, gitarist i basist), te sviraju uglavnom instrumentale koji na neku neobičnu foru djeluju kao da imaju pozadinske loop efekte. Ili se to meni samo tako činilo od one neakustičnosti prostora... A šta to točno sviraju, vrlo teško mi je prosuditi. Zvučalo je kao neki melodični groove noise-metal sa kontroliranom gitarskom bukom, no da li je to upravo tako trebalo da bude, zaista mi nije jasno. U jednoj pjesmi pridružio im se neki momak ogoljen do pojasa odvrištavši tekst koji se, naravno, nije razumio. Kao i u slučaju prethodnih izvođača, njihovu svirku popratili su i to vrlo gromoglasno njihovi fanovi kojih ima podosta, a ja bih osobno ovaj bend volio čuti na nekom adekvatnijem mjestu gdje nema ovakvih betonskih zvučnih efekata. Na kraju, već debelo iza ponoći nastupio je ZVONIMIR VARGA, relativno mlađi zagrebački kantautor koji je otpjevao nekih petnaestak autorskih pjesama na akustičnoj gitari. Svi tekstovi su mu na hrvatskom jeziku, prilično su emotivni i mahom ljubavni, te pogađaju u srce svojom iskrenošću i latentnom patetikom. Na njega s te strane itekako vrijedi obratiti pažnju jer bi mogao kroz izvjesno vrijeme, možda čak i brže nego što bi se moglo očekivati, isplivati na samu površinu domaće scene gdje vodeću ulogu imaju Nina Romić, Voland Le Mat, Mika Male i Olovni Ples.

horvi // 05/04/2011