Za postojanje ovog benda zaslužna je mlada američka kantautorica čija su dva albuma pokazala pravilan stav i predanost prema glazbi kakvom se ne mogu šepuriti niti puno razvikanija imena. No ona svoj rad ne smatra spektakularnim već jednostavno radi isključivo ono što voli. Priča je krenula još kad je Merrill Garbus počela nastupati sa bendom Sister Suvi u kojem je zauzela ulogu vokala, paralelno svirajući i ukulele. Tad su se odigrale jedne od njezinih prvih uloga kao glazbenice a ne kao slušatelja. Mada je cijeli život na neki način vezana uz glazbu, do određenog trenutka nije puno raznišljala o njoj kao o nečem čime bi se mogla uistinu i baviti. Ista stvar se desila i kada je već kao glazbenica nastupala sa Sister Suvi. Na tom nivou to nije bilo ono što je htjela. Nije bilo dovoljno dobro. Tako je paralelno s radom u bendu, glazbu krenula raditi i sama. Kako se njezina priča razvijala tako je Merrill konačno shvatila na koji način želi da se stvari poslože dok se paralelno s tim situacija sa Sister Suvi počela raspadati. Nakon što 2009-te godine izlazi njihov vrlo dobar album ''Now I am champion'', Merrill za malu nezavisnu kuću ''Marriage Records'' izdaje i svoj prvi solo album ''Bird Brains'' ali ovaj puta pod imenom tUnE-yArDs. Album je gotovo u potpunosti snimila sama pomoću računala i nekoliko instrumenata no prvenstveno koristeći loopove koje je snimala svirajući ih u živo. Istovremeno bi uz semplove, koje je radila u hodu kako je stvar odmicala, preklapala i po četiri ili pet drugačije otpjevanih dionica komponirajući ih u jednu cjelinu. Gledavši je s kojom lakoćom to radi sada, pretpostavka da to vježba do iznemoglosti se javlja sama od sebe. Ako netko ima sumnje u to, preslušavanjem oba albuma, pa čak i onog sa Sister Suvi, lako je za uočiti u kojem smjeru je vježbala svoje vještine.

Ako se krene gledat od bivšeg benda, glavna razlika osim u stilskom smislu jest i ta što su ideje donosili zajedno kao bend a to nije bilo dovoljno prostora za potencijal koji je Merrill zbog toga držala pod poklopcem. Tek kad se odvažila na solo projekt, dolazi na svoju ''pravu putanju'' da bi dvije godine kasnije W H O K I L L zvučao kako zvuči. Ubrzo nakon što joj izlazi prvi album, sa smješkom na licu javlja joj se ekipa iz 4AD s kojima dogovara detalje oko novog albuma a javljaju se i nastupi na kojima se počela skupljati publika koja je znala koga dočekuje. Bend koji je odlično funkcionirao unatoč karizmi koji je Merrill vukla sa sobom. U bendu se tad već neko vrijeme nalazio i basista Nate Brenner dok se ostatak sadašnje postave, uz Elia Crewsa koji svojim čarima pridonosi zvuku, još neko vrijeme filtrirao. Pjesme kao što su ''Sunlight'', ''Fiya'' ili ''Little Tigre'' naprosto su vapile za time da budu izvedene u živo a kako je to teklo po planu, nastajale su nove pjesme no nešto drugačije tematike od prvijenca i odjednom se javila potreba za puhačkim instrumentima. Desilo se to da kako se brojka odrađenih nastupa penjala, ideje su postajale sve kompliciranije ali tu je za razliku od prvijenca bio netko iza nje. Netko tko bi u ključnom trenutku uletio sa idejom koja njoj možda nije bila na listi prioriteta, ali nekome drugome, na nekom drugom instrumentu, ta je dionica bila upravo ono što nedostaje i stoji upravo tamo gdje treba biti. Saksofoni su se tu našli gotovo prirodnim putem jer komplekstnost same melodije ponekad bi sezala duboko u razne jazz improvizacije a dvojac koji stoji iza njih su Noah Bernstein i Matt Nelson. I to je bila čvrsta osnova na kojoj je sve do prošle godine nastajao njihov drugi album. Bitan napredak naspram Bird Brainsa-a bilo je vađenje iz lo-fi ambijenta i selidba u studio u kojem na osnovi toga nastaje ponešto drugačiji album. Pjesme u punoj produkciji u studiu ostavljaju pomalo drugačiji utisak no to tek dočarava skill koji je Merrill s vremenom razvijala. U međuvremenu tu izlazi i nekoliko singlova a novi album osigurava im sve brojniju publiku.
Materijal s albuma može vam se činiti vrlo privlačan i lagano ''uđe u uho'' no istovremeno je u stanju da sa sebe odvuće pažnju i uklopi je u skroz neku drugu sliku tako da slušaoca odvrati od ogoljenosti kojom se Merrill predstavlja kroz svoje pjesme i postavi ih u njihov jedinstveni film. Njezin stil i način da do toga dođe ni na jednom albumu nisu raznorazne propagandne poruke ili nešto što bi nekom nametalo tuđe stavove već ona priča o stvarima na način na koji ih ona gleda i vidi. Pita ono što nju zanima i potiče slušaoca da proba pogledati i na tu stranu, to jest da i sam proba proširiti horizonte. Ono što se jedino sebično nameće jest glazba koja je ili izuzetno ritmična i melodična i gotovo je savršeno osmišljena za live izvedbu ili u nekim drugim trenucima gotovo meditacijska. Kad tome dodate činjenicu da svaku pjesmu koju sviraju, svaki put kad ju izvode grade ponovno iz temelja, dobili ste recept koji teško može dosaditi. U zvuku im se osjeti folka, jazza, popa, hip-hipa, razne afričke glazbe i još koje čega i ponekad se uzalud uopće i opirati potrebi da se utopite u ritmu. Kako to izgleda pogledajte u videu a ako vam se čini zanimljivo, znajte da vam za koji dan vam (ako ste u okolici Zagreba) sviraju iza ugla...

mario m. // 04/03/2012