Nakon više od desetljeća provednih s majkom, u živote braće Andreja i Ivana vraća se otac. Da bi im valjda nadoknadio izgubljeno vrijeme, vodi ih na višednevni izlet. Dok se stariji brat svojski trudi da stvori vezu s ocem, mlađem Ivanu to ne pada ni na kraj pameti...

Kratki je to sadržaj prvijenca Andreia Zvyagintseva, danas 40-o godišnjeg ruskog kazališnog i filmskog glumca. Film je to koji je osvojio Zlatnog lava u Veneciji (kao i Zagrebački Filmski Festival prošle godine) i koji na neki način simbolizira povratak ruskog filma na svjetsku scenu. Samog Zvyagintseva kritičari su odmah usporedili s velikim Tarkovskim, prvenstveno zbog poetskog realizma te zahtjevnosti prema glumcima, koji je, btw, isto odnio kući Zlatnog lava za svoj prvijenac "Ivanovo djetinjstvo" (1962.). O filmu je redatelj izjavio da je to njegov "pokušaj mitološkog pogleda na ljudski život", a u tehničkom smislu je zanimljvio da je cijeli film Zvyagintsev prije snimanja nacrtao kadar po kadar, i zatim ga identičnim napravio na filmskoj traci.

Mrvicu po mrvicu tijekom filma saznajemo više o ocu, ali to pitanje gdje je on bio toliko dugo i što je u to vrijeme radio, stvara takvu napetost i očekivanje, kakvog se ne bi posramili ni najbolji trileri. I iako sam već imao nekoliko varijanti raspleta događaja u glavi koje su se smjenjivale kako je film odmicao, sam kraj filma me oduševio. Kada sam kasnije razmišljao o njemu, jer to je jedan "od onih" filmova koji vas ne puštaju tako lako, učionio mi se i najboljim mogućim.

Nažalost, uz film se veže i tužna vijest koja još više pridonosi mističnoj atmosferi (oko) filma - naime, par mjeseci nakon snimanja jedan od mladih glumaca, Vladimir Garin, se utopio u jezeru gdje je sniman film i to na isti način koji je Zvyagintsev zamislio u prvoj verziji scenarija. Prekrasne i često vrlo hladne fotografije, te izvrsnih uloga, pogotovo mlađih naraštaja, ovaj film predstavlja nesvakidašnje celuloidno iskustvo.

ocjena filma [1-10]: 9

sale // 12/11/2004