Harry Potter je u prethodnom nastavku izgubio svojeg mentora Dumbledorea, jednog od očinskih likova koji su ga vodili kroz njegovo školovanje u Hogwartsu i sve avanture koje je doživio. Situacija se dodatno pogoršala sa pojačanim aktivnostima Voldemorta i njegovim sljedbenicima koji ubijaju na sve strane.
Svi oni koji nisu čiste krvi su lovljeni i mučeni, a ni institucija poput Ministarstva magije više ne može obuzdavati nadolazeću prijetnju. Sile zla preuzimaju Ministarstvo, ali Voldemortova najveća preokupacija je i dalje Harry i štapić s kojim bi napokon mogao ubiti sada već gotovo odraslog čarobnjaka. Film je iz financijskih razloga (a dijelom i zbog najobimnije knjige u serijalu) razdijeljen na dva dijela. U prvome dijelu zato možemo vidjeti vjerojatno svaki dijalog i scenu iz knjige. To nije loš pristup materijalu zbog milijuna vjernih obožavatelja koji su najsretniji kada se što manje stvari izbaci iz filmske verzije. Sve započinje mračno i zlokobno, ali se ton ublažava sa jednom vedrijom i lakšom scenom koja unatoč svemu što se događa pruža jedan od rijetkih trenutaka kada se likovi barem naizgled ne čine toliko zabrinuti. Potterovi prijatelji i zaštitnici se pomoću napitka pretvaraju u njega kako bi ga odveli na sigurno što donosi nekoliko šaljivih momenata. Negdje na sredini filma se Harry, Ron i Hermione preobličavaju u nekog drugog i u dosta dugom segmentu ostaju samo njihovi glasovi, ali zato u zamjenu dobivamo dosta uspjeli humoristični segment sa još nekoliko velikih britanskih glumaca koji se do ovog nastavka nisu našli u serijalu. U jednom trenutku Harry želi pobjeći od svih jer sebe smatra razlogom zašto se cijeli svijet urušava u crnu rupu. Njegov vjerni prijatelj Ron ga udara sa dozom realizma objašnjavajući mu da su ti događaji ipak veći od njega. Potter je tako dugo označavan kao čudo i legenda da nije ni čudno da je toliko orijentiran na činjenicu da sebe smatra pokretačem svega. Škole Hogwarts uopće više nema u planu, zabava je prestala, a Harry, Ron i Hermione se upuštaju u samostalnu avanturu odvojeni od svojih najbližih - odavno naviknuti na suradnju i avanture koje uključuju samo njih nemaju nikakvih problema sa pokušajem da nađu preostale horkrukse i riješe Voldemorta tako da se više nikada ne može vratiti. Ekspozicije nema previše, horkruksi zadržavaju dijelove Voldemortove duše i tu stvarno nije potrebno više informacija, bez obzira koliko se netko sjeća prethodnog nastavka.
Na tom putu se odnos između troje prijatelja mijenja, djelomično zbog jednog od horkruksa kojeg naizmjenično nose, a dijelom i zbog zasićenosti njihovog odnosa. Bježanje pred hvatačima i često mijenjanje lokacija u prirodi pomaže u pokretanju radnje kada se malo toga događa osim razgovora između troje prijatelja. Nakon tolikih filmskih sati provedenih zajedno likovi više nemaju što za reći, a da to već nismo čuli. Zato Ron ludi zbog horkruksa, uvjeren da mu mute nešto iza leđa, nestaje i ostavlja Harrya i Hermione. Oni nastavljaju sa svojom potragom, posjećuju neke nove likove, upadaju u nove bitke, saznaju neke nove informacije i kroz donekle razvučenu radnju dovode prvi dio prema svojem kraju. U toj avanturi saznaju i priču o Darovima smrti koja je odigrana u odličnom animiranom segmentu. Katarze i konačnog rješenja nema, zadnja scena pripada Voldemortu koji se sve više približava konačnom obračunu sa Harryem. Ralph Fiennes se odlično utopio u ulozi glavnog negativca i stvorio dostojnu verziju bića kojeg se boje svi, bez obzira koliko bili moćni ili samouvjereni u svoju magiju. Kao svaka dobra priča u kojoj se dobro bori protiv zla ono što je najpotrebnije da bi sve funkcioniralo je uvjerljivi negativac. To je zadatak kojeg Fiennes odrađuje savršeno.

ocjena filma [1-10]: 7

robert tabula // 18/11/2010