Drugi u nizu filmova o tajnom agentu Jasonu Bourneu, koje predstavljamo prigodom dolaska trećeg nastavka u naša kina (prikaz prvoga filma "The Bourne Identity" pogledajte ovdje).

Ne diraj lava dok spava

Redateljsku palicu od Douga Limana je preuzeo Britanac Paul Greengrass, napoznatiji po filmovima "Bloody Sunday" (2002) te "United 93" (2006) koji je snimljen nakon ovog Bournea. Unatoč činjenici da je Greengrass 10 godina stariji od svog prekooceanskog kolege, ovaj nastavak filma donosi puno manje emocija, a puno više akcije, baš nekako kao da bi bilo za očekivati suprotno. No, na kraju krajeva, i priča je takva da zahtjeva takav tretman.

A u drugom dijelu Jason i Marie žive povučeni život - pronalazimo ih u Indiji. Jasona muče noćne more iz prošlosti, još uvijek se ne sjeća dosta toga, a Marie mu pomaže da amnezijom potisnuta sjećanja, koja nisu baš ugodna, isplivaju na površinu. Na drugom kraju svijeta, u Berlinu, se odvija velika CIA-ina operacija u kojoj za nemali iznos šuškavih zelembaća kupuju dokumente od ruske strane koji bi im trebali otkriti ime izdajice iz vlastitih redova koji je u prošlosti oštetio matičnu mu firmu za isto nemali iznos, pogađate, spomenutih zelembaća. Primopredaja se pretvara u pokolj, a i lova i dokumenti su ukradeni. Na mjestu zločina se pojavljuje Bourneov otisak i naš Jason se ponovno mora dati u akciju, od Berlina do Moskve, da bi dokazao svoju nevinost. Kao što spomenuh, drugi nastavak donosi još više akcije od prvoga, ali ja bi to nazvao "smislene akcije". Naime, filmovi o Bourneu, barem ova prva dva, su miljama daleko od filmova koje smo gledali o tajnim agentima u proteklo vrijeme - od Jamesa Bonda koji je zapravo priča za sebe, do recimo "Mission Imposible" trilogije koja je prepuna nevjerojatnih akcijskih scena, maltene na rubu komedije. Jason Bourne ipak nije super junak nego čovjek od krvi i mesa - on kad je ozlijeđen u nogu, u slijedećim scenama vidljivo šepa, što je i za očekivati u stvarnom životu, a ne "resetira" svoju snagu nekim čarobnim pilulama kao u kakvoj video igrici, kako to nekako slično rade junaci iz spomenutih filmova. I upravo zbog toga je Bourne čini mi se puno bliži publici (ili barem onoj koja ne pada na specijalne efekte).

S druge strane, zasigurno veliki doprinos nastavku je upravo odabir Paula Greengrassa za redatelja - njegov poludokumentaristički stil, sa kamerom iz ruke (naprosto sjajna i vrlo sugestivna fotografija!) i krupnim kadrovima (tako dobro iskorišten i u njegova spomenuta dva filma) nam naprosto daje novi pogled na uzbudljiv život tajnih agenata, o kojem smo već mislili da znamo sve obzirom na brojne filmove koji se tom temom bave. Ali, Greengrass, odnosno odličan predložak Roberta Ludluma, nas vraća na početak priče, kada nisu bili bitni specijalni efekti i vrste oružja, nego sam čovjek.

Iako je ocjena s prvim dijelom ista, čini mi se da mi je drugi dio čak i bolji - izuzetni osobni (ali i općepoznati) raritet, jer su najčešće nastavci u pravilu lošiji nego prvi dio. Vidjet ćemo uskoro što nam donosi "The Bourne Ultimatum"...

ocjena filma [1-10]: 8

sale // 19/09/2007

PS: U rubriku trivija, obzirom da je ovo i glazbeni e-zine, ulazi podatak da je stvar koja ide na odjavnoj špici ("Extreme ways") od istog autora kao i ona koja je bila na kraju prvog dijela filma - dame i gospodo, Moby! Pohvalno je i to da je sama glazba u filmu tipično filmska, a da nije nabildan soundtrack komadima poznatih imena, čisto da se zaradi koja para više od prodaje i toga.