Belgijski peterac iz Liegea osnovan 2007. kao solo projekt s vremenom je prerastao u postavu Jean Pierre Mottin (vokal, gitara), Olivier Albert (bas), Pitt Abras (bubnjevi), Trung Cao (gitara) i Adrien Legrand (violončelo) stilski odšetavši u ono što sami nazivaju post-pop. O njihovim ranijim radovima nema nikakvih podataka čak niti na FB stranici pa se ne može niti zaključiti da li im je ovo prvi rad, ali lagao bih da sam ove godine čuo ljepše i senzibilnije pjesme.
Vokal Mottina je izuzetan, lebdeći, senzualan, prozračan, vrlo nježan i samo zahvaljujući tom specifikumu bez ikakvih značajnijih oktava ne može pridobiti onu konotaciju 'pravih' pjevača za kriterije kojekakvih takmičenja, no ima snagu usklađenu s poetskom spregom na engleskom jeziku. Gledajući to sve u okvirima popa, a ne rocka, metala, soula ili nečega drugoga, pop pjevači znaju biti osobiti, obično naprave hit-dva (pogotovo pjevačice), a onda nestanu sa scene. Ovdje je u prvom planu taj njegov odličan vokal na kojeg u početku ne obratite pažnju (sjetite se da je i Boy George ranih 80-ih bio odličan pop pjevač), te pjesme naplavljene tugom, emotivnim stanjem koje nije bolest, već stav duhovnog koji se redovito u psihoanalitičkim teorijama smatra patetičnim boljkama nostalgičnosti s različitim tumačenjima, ovaj pop bend je napravio veličanstvenu kolekciju od 6 izuzetnih pjesama s kojima su doslovce odšetali van vidokruga klasičnog popa u jednu sasvim drugačiju sferu.

Tek uvodna "Beautiful sad stories" i ne može potkrijepiti tu tvrdnju glazbenim konotacijama Coldplay, U2, samplovima glasova i nježnim Mottinovim vokalom koji zove na individualni duševni mir kako je nekad bilo 'jako lijepo biti zaljubljen', a očito je da mnoge na svijetu to daleko više pogađa nego li socijalna situacija. Glavni hit "Bunker hill" s raskošnim gudačkim aranžmanom pogađa tamo gdje je nekad davno stao R.E.M. (sjetite se "Drive"). Pjesma je posve jednostavna i u finišu eksplodira u intenzitet grandiozne figure Radiohead.



Uvijek se sjetim David Sylviana, takoreći preteče post-popa kada je nakon Japan i vrlo uspješnog solo debija "Brilliant Trees" odšetao u ambijentalnu glazbu s "Gone To Earth" opisujući izolaciju i želju da ne postane pop zvijezda već umjetnik, tako i pjesma "In a lonely place" svojom intimnošću pokazuje evidentne reference dubinske rafiniranosti: početni dio je vrlo lagani staccato na gitari, a drugi dio naglašeni post-rock. Ne manjka niti psihodeličnih sfera, kao niti nekih odličnih, prije svega gitarističkih poteza ("Fire"), te iznimno ukusnih složenica vokalnih konotacija i produkcijski pravilno odmjerenih referenci koje se ograđuju od suštine popa prerastajući u adekvatno odmjeren post-rock ("The light within"). Zadnja "What went wrong" samo zbog učešća ženskog vokala može podsjetiti na Delgados i Belle And Sebastian, ali kompletan dojam nikako se ne može iskvariti dovođenjem šablonskih struktura.

'Predivne tužne priče' govore o izgubljenim stvarima u pustinjama ljudskih emocija, onoga što se zaboravlja, ignorira, prešućuje, omalovažava, deklarirano ne potencira kao ljubav, a ustvari donosi svježinu zapostavljenom segmentu ljudskog života. Ta upravo posljednja pjesma "What went wrong" donosi i kompletan siže ovog djela da ljubav nije odgovor postavljajući pred slušatelja ogroman teret što je to onda drugo osim farse kataklizme emocija. Živimo u tome svijetu, obespravljeni na tisuću načina i pokušavamo se dodvoriti zahtjevima, ali najčešće u tome ostanemo sami bez obzira koliko nam širok krug bio. Ovi Belgijanci su neopisivo iskreni u tome što rade, taman su spremni za John Peel Session, a kad je legenda pokojna već 10 godina, na svu sreću postoji netko na ovoj kugli zemaljskoj tko će prepoznati njihov umjetnički senzibilitet.

Naslovi: 1.Beutiful sad stories, 2.Bunker hill, 3.In a lonely place, 4.Fire, 5.The light within, 6.What went wrong

ocjena albuma [1-10]: 10

horvi // 16/12/2014