U trenutku kada Nick Cassidy iskorači na rub svoje hotelske sobe na 21. katu, već smo opskrbljeni sa nekoliko informacija. Znamo da je Nick bio u zatvoru na teškoj robiji, da mu je umro otac te da je tu činjenicu iskoristio kako bi za vrijeme sprovoda pobjegao od čuvara. Ono što još ne znamo u trenutku kada on iskorači na rub zgrade, nakon pola pojedenoga obroka i kratko napisane poruke, je jedan od nebuloznijih i nevjerojatnih zapleta zabilježenih na velikom platnu. Iako je taj opis možda na prvi pogled obećavajući, vrlo brzo postaje jasno i naporno gledati kako se glavni glumac Worthington bori sa svojim tekstom dok razgovara sa policijskom pregovaračicom koju je tražio po imenu, a koja je sama pod pritiskom javnosti zbog prijašnjeg slučaja, dok za to vrijeme Nickov brat i njegova djevojka izvode jednu od najvećih pljački dragulja u modernoj povijesti. Koliko god to zvučalo blesavo i neuvjerljivo, u radnju se ubacuju dodatna objašnjenja koja se sa šlampavim i neusklađenim ritmom odmotavaju dok gledamo nabrijanu publiku na dnu, gotovo nezainteresiranog čovjeka na rubu, policajce koji se trude riješiti situaciju brzu i glatko, i par neprofesionalnih lopova koji relativno lagano prolaze kroz kompleksne zamke dobro zaštićenog trezora. Razlozi zbog kojih su svi akteri na tome mjestu i u to vrijeme u središtu New Yorka postaju očiti i prazniji sa svakom minutom. Prave napetosti nema, izuzev nekoliko nezgodnih koraka na rubu, sve se odvija monotono i brzopleto, kao da se cijela ekipa našla na raskrižju nekoliko filmskih setova i nikako ne može prenijeti tu važnu informaciju do drugih, a kamoli do publike. U filmu u kojem je Ed Harris doveden do stanja lajanja potrošnih klišeja uz minimalne pokušaje karakterizacije ne treba tražiti nešto obećavajuće. Kvaliteta ili barem dobra zabava ovdje ne nalaze put do površine. Loš scenarij i vrludanje redatelja uspješno blokiraju bilo kakvu suvislu izvedbu ili scenu koja ne vrišti od nelagode i neuvjerljivosti.

ocjena filma [1-10]: 4

robert tabula // 27/01/2012