Iza ovog imena nalazi se solo projekt engleskog multiinstrumentalista Rob Marshalla, suradnika pokojnog Mark Lanegana (22/02/2022, umro od COVID-19 u Irskoj, Killarney) na nekoliko posljednjih albuma, a smiono je proglašen i za najboljeg britanskog gitarista u zadnjih 25 godina. Uf, ne treba baš svašta vjerovati tom engleskom tisku koji često ignorira škotske, irske i velške glazbenike. Po tome, naš, to jest lala iz Novog Sada Dražen Đorđević iliti Dichotomy Engine bi onda trebao biti u toj kategoriji no.1 na ovim regionalnim područjima, pa nije i malo tko ga primijećuje i prati njegov rad. Ovo mu je drugi album koji je na račun suradnje s Laneganom dospio na listu najprodavanijih (UK no. 71), a debi "Humanist" (2021) je bio tek nešto 'niže' (UK no. 79). Veseli činjenica da Britanci nisu zaboravili na rock, mada ovaj zvuk i stil ustvari crpi svoje ishodište iz retro post-punka, a Marshallov gitaristički manir mnogo toga duguje The Edge-u iz U2 s mnogo psihodeličnih fazona, osobito onih s "The Unforgettable Fire" albuma. Ovdje je sam svoj majstor što se tiče glazbe. Sve je solo odsvirao, te je pozvao gomilu vokalista, praktički skoro za svaku pjesmu drugog izuzev prilično zaboravljenog kantautora Ed Harcourta koji pjeva dvije, a on sam, nazvan Madman Butterfly tri posljednje teme, no vokal mu nije jača strana, suviše je gnjecav, zguren i patetično cmizdrav dream-pop, bolje da se ostavi mikrofona. Ono što je najprimamljivje jest ponovna suradnja s Dave Gahanom, frontmenom Depeche Mode u laganoj temi "Brother", a imali su relativno solidan dance-rock/ post-punk hitić "Shock collar" s prvog albuma koji na ovim stranicama nije primjećen.





Album doduše jako primamljivo počinje s prve dvije stvari "The beginning (feat. Carl Hancock Rux)" u post/ krautrock fuziji post-punka i dostatno energičnim plesnim ritmom kombinirajući The Velvet Underground i The Fall, te vrlo uzbudljivim pop pogotkom "Happy (feat. Ed Harcourt)" na razini starih vedeta The House Of Love, a onda se ta plesna snaga počinje naglo gubiti, prvo kroz dream-pop/ trip-hop singl "Too many rivals (feat. Tim Smith)", a onda sve sporije i sporije pjesme u kojima je očito da se Marshall usmjerio na tu gnjecavo glumatajuću patetiku kako živimo na rubu zaboravljenog i izgubljenog svijeta. Jasno, ono što bi on htio, da ovakva glazba u rangu psihodeličnih The Cure ponovno bude 'in' u 'pop' kontekstu, al' zna se, taj su primat uzeli post-rock/metal i black izvođači koji su na vrijeme shvatili vrijednost ostavštine.



Može zavarati da je "This holding pattern" pjevao Dave Gahan, ali nije, to je James Cox (iz benda Crows), imaju vrlo sličan mračniji bariton, taman za gothic indie pop-rock tjeskobu, a onda slijede nizovi manje-više olako skladanih pjesama u kojima se, takoreći otpočetka uočava jedan osnovan problem - linearnost i kibernetički manirizam te proklete programirane ritam mašine koja pokušava insinuirati živog bubnjara, ali nikako ne ide. Niti jedna pjesma nema klasičan bubnjarski prelaz, kako ritam počne, čak se ponekad pokaže i uzbudljivost U2 u prilično žestokom dance-rocku "Keep me safe" s nježnim vokalom Rachel Fannan, američke gitaristice, a jedno vrijeme i bubnjarke razvikanih ruskih Pussy Riot, no Marshallov pristup je očiti repasaž dubokog eklekticizma preispitavanja djetinjstva i prošlosti. Čak se teško prepozna i Peter Hayes iz nekoć obećavajućeg Black Rebel Motorcycle Club u doom-core/ industrial-pop "Black to be", zapravo, dašak je letargične new-romantics nostalgije sa synthom nalikujući na debi Spandau Ballet "Journeys to Glory" (1981) križanog s mnogo Roxy Music elemenata. Sve je to revalorizacija jednog te istog.

Full album:



Lanegan ostaje zamisliv unutar ovog albuma, isto kao i U2: teme su ponekad iznenađujuće lirski bogate s mračnim pejzažima, osobito u nenadanom gostovanju Isobel Campbell u nježnoj dark baladi "Love you more" koja, očito nikad neće postati "With or without you", ali napravljena je na taj šlih. Ovdje je i James Allan iz Glassvegas, mirnoj baladičnoj ambijentalki "Dark side of your window" koja podsjeća na onaj stari osjećaj Borisa Novkovića 'šta bih ti radio dok svira radio', jest, ovo je kompletno nakaradna skupina pjesama koja se bavi prikladnom tjeskobom i samoćom indie grozničavih duša glumatajući bestjelesne, duhovno senzibilne vokale i osjećaje, a to ide, ti bokca s kompletnim traktatom dream-pop evolucije stalno posežući u metafore, pa čak i metafiziku. Jasno, nema ništa protiv ovakvog stava, ali on apsolutno ne može potvrditi ili negirati postojanje Boga. Samo čistog hedonizma.

Naslovi: 1.The beginning (feat. Carl Hancock Rux), 2.Happy (feat. Ed Harcourt), 3.Too many rivals (feat. Tim Smith), 4.The immortal (feat. Ed Harcourt), 5.This holding pattern (feat. James Cox), 6.Brother (feat. Dave Gahan), 7.Born to be (feat. Peter Hayes), 8.Keep me safe (feat. Rachel Fannan), 9.Dark side of your window (feat. James Allan), 10.Love you more (feat. Isobel Campbell), 11.Lonely night (feat. Madman Butterfly), 12.The presence of haman (feat. Madman Butterfly), 13.The end (feat. Madman Butterfly)

ocjena albuma [1-10]: 4

horvi // 05/08/2024