Red, white & blues

Izgubivši Jona Spencera negdje na putu od prošlog albuma (no, ne iz sastava već samo iz imena benda), Blues Explosion su se vratili! O yeah, itekako su se vratili! "Šteta" započinje sa malo lakšim uvodom imena kao i album, koji pri kraju svojeg 2 i po minutnog putovanja započinje. "Započinje šta", pitaš? Oooo, započinje BX bluuuuzom! Već slijedeća stvar, "Burn It Off", donosi (JS)BX u onom njihovom genijalnom izdanju kojeg toliko volim i za kojeg tek sada vidim koliko mi je nedostajao!

Koliko je ovo njihov "tipičan" album ("Burn It Off", "Crunchy" ili pak "Mars, Arizona"), toliko je i "novi" - primjerice kada krene prelaz u "Hot Gossip" plus mali rap, konotacije tipa RATM padaju na pamet. Put započet s "Acme", a pogotovo njegovim remixerskim bratom "Xtra Acme", koji je označava ubacivanje i modernih produkcijskih zahvata u zvuk, (JS)BX su pokazali da ih ne zanima svirati "stari" zvuk do kraja života, a remixevi njihovih stvari (uključujući i zahvate by Beck) su pokazali da su oni itekako plodno tlo za takve poduhvate. "Damage" nastavlja tim putem dovodeći što producentske (David Holmes, DJ Shadow) što vokalne (Martina Topley-Bird) face. I što je najbolje od svega, album se ne raspada od toliko raznih utjecaja, dapače, dešava se upravo suprotno!

Drugim riječima, BX su poseban bend (nije to samo glazba, to je lifestyle - pročitajte samo Jonove poruke na forumu na njihovom webu, on ne glumi dok se dere "The Blues is No.1!", na webu to možete pročitati x puta), ali bend koji u isto vrijeme privlači m-a-g-n-e-t-s-k-i i one kojima takav gitaristički zvuk nije ni blizu primarnog glazbenog ukusa. Imam primjer frendice kojoj se desilo baš to. A sexipilnost Jona te ludilo na sceni zasigurno pomažu ljepšem spolu. Osim toga, Sex pršti na sve strane iz BX zvuka tako da kada su tamo davno kada je Rock još bio u pelenama upozoravali kako je to đavolja glazba, nisu ni slutili kako su bili u pravu.

Iako bi vjerojatno glazbeni teoretičari ili čistunci imali i koju primjedbu na Jonovo stalno korištenje riječi "blues" u zvuku koji zasigurno nije ono što prvo zamislimo kada pomislimo na taj glazbeni pravac, on bi na to vjerojatno samo šeretski odvratio "Baby, c'mon"! Izviknuti riječ "blues" toliko puta u svojoj karijeri i još uvijek ne dosaditi time, dapače, mogu samo rijetki. Ja poznajem samo jednog. The Man, baby, The Man... C'mon! (nisam mogao odoljeti :)) Vidjeti ih uživo, što sam imao priliku & čast (Beč, 1999) je neosporno neusporediv s bilo čime doživljaj; jedan je to od najboljih koncerata u mom životu zasigurno. Vidjeti ih opet, pogotovo nakon ovako nabrijanog albuma, bilo bi....uh. Ali čuda se dešavaju, a, ako ne već mi, onda susjedi Slovenci su dosta koncertno aktivni, pa uvijek ostaje nada da bi u ljeto/proljeće 2005 Ljubljana... Ma, neću ni razmišljat. ;)

Iz ovog kaotičnog prikaza štete koju je ovaj album nanio mojoj sposobnosti rezoniranja, mislim da se da izvući da ovaj komad muzike itekako valja konzumirati! I to na odvinutim zvučnicima!

Jedan od najboljih albuma godine.

ocjena albuma [1-10]: 8

sale // 25/10/2004