Postoje slučajevi kada si kao predgrupu (strani, afirmirani) bend ne dovede nekog tko je sa njim već ionako na turneji, pa se prije stilske povezanosti prije radi o nekakvom prijateljevanju kao povodu. A postoje i slučajevi kada tome nije tako, već se pristupa odabiru, na primjer, domaćih snaga. Tada se obično odabere neki bend koji je u spomenutom trenutku svoje karijere taman u (uzlaznoj) fazi afirmacije i stilski po mogućnosti na putu benda kojem čini predgrupu.

Priznali oni to ili ne, s obzirom na to što zadnji album otkriva, Kimiko su u potonjem slučaju bili najbolja moguća kompatibilnost kada su nastupili kao predgrupa The Notwistu one godine u &td Teatru. Priznali to ili ne, itekako je očito njihovo sljedbeništvo u stvaranju zvuka koji su ustoličili The Notwist na nekoliko svojih posljednjih albuma, zapravo onog zvuka po kojem su na kraju krajeva i ostali poznati široj javnosti. Pretpostavljam da ih gotovo nitko ne identificira kroz njihove ranije faze koketiranja sa metalom.

Svaki puta kad se spomene slična situacija sa stilskom sličnošću javlja se opasnost od osude publike zbog eventualnog plagiranja, oponašanja i slično. Osobno, tvrdim da je ovo predmetno područje ipak u dovoljnoj mjeri alternativnog i eksperimentalnog karaktera da bi se zbog toga moglo vjerovati u iskrenost Kimikovih glazbeno-istraživačkih pohoda. A to što se osjeti utjecaj u zvuku, možebitno je i puka koincidencija. Neka i nije, da njihovi utjecaji nisu željeli na nikoga utjecati, vjerojatno nebi ni postojali.

No, nego bacimo se mi na album.

Već letimični pogled na popis pjesama, između ostalog odaje donekle futurističko-(post)apokaliptični dojam. Moguće da su u drugoj polovici pjesama na albumu kao bazu za inspiraciju upotrijebili značajke znanstvenih i ekocidnih trendova suvremenog doba (poison lakes, disaster, bombs, sunrise in the west, world of endless numbers...), a moguće i da je to samo geekovska furka. Bez obzira na to, pjesme zasigurno ne odišu katastrofično, depresivno, a opet ni matematički.
Također, već letimični pogled na popis pjesama odaje i činjenicu da su naslovi svi na engleskom jeziku. E, pa i sve pjesme su. Dakle, Kimiko su nakon ne znam koliko godina postojanja konačno snimili prvi album i izuzev kurioziteta da je snimljen ni manje ni više nego u samom Londonu i same pjesme su na engleskom. Sad, svakakva se pišu razglabanja po sajberspejsu i tiskovinama o pjevanju domaćih bendova na engleskom, no smatram da je to ok kao i pjevanje na domaćem, sve dok dobro leži. Što se Kimika konkretno tiče, neću reći da im je izgovor besprijekoran, ali ću reći da to ovdje uopće nije problem. Što zbog pretežno šaputajućeg tipa pjevanja, što zbog toga da smo se na engleski sa naglaskom već navikli kod Notwista na koji Kimiko ionako neodoljivo podsjećaju sa ovim albumom.

Čudni elektronski zvukovi su prilično jasno snimljeni, događa se da su istaknutiji od vokalnih dionica, a pjevanje često bude poput šaputanja. Album otvara pingvin u zlatnom kaputu, koji osim naslova i zvukom dolazi sa zimskim predznakom obogaćenim zvonkim zvukovima, te čini instrumentalni uvod u album sa malim naznakama post rocka.
Potencijalnom slušatelju će vjerojatno nešto značiti i činjenica da je materijal na albumu začinjen zanimljivim igranjima sa vokalnim dionicama, sempliranjem, postupnim izranjanjem, poput uzimanja zaleta, više narativnim, emocionalno umjerenijim pjevanjima, u duhu nabrajanja, pa u jednom trenutku i nazovi repanjem (ženskim!) po uzoru na Themselves sa njihove i Notwistove suradnje u projektu 13 & God.

Moju već prije spomenutu vjeru u iskrenost Kimikovih istraživačkih pohoda će dodatno poduprijeti obilatost raznoraznih nestandardnih zvukovnih elemenata. Tako da tu ima zvukova bendža, kraftverkovskih cvrkutanja sa zvukovima respiratora ili ronilačkog regulatora, dionica sa prigušenom izvedbom (ako se ne varam) saksofona i čitavo mnoštvo čudnih, dobro usklađenih, elektronički generiranih zvukova.
Nekako procjenjujem da bi još bilo zgodno izdvojiti osmu od jedanaest pjesama na albumu (Nothing to Me), jer pokazuje stilski individualniji pristup, smjelije je otpjevana i možda je malo alternativnije aranžirana. Album će zaključiti Mad Scientist, neka vrsta balade nesretnog znanstvenika kojem su misli raspregnute između opasnih znanstvenih projekata i ljubavnih poteškoća.

Općenito, unatoč svim spomenutim usporedbama sa nekim drugim i trećim izvođačima, a kako to uostalom obično i biva, bitno je napomenuti da je ovo ipak album sa izrazitom autorskom crtom. Elektronika je dosta skokovito producirana što se tiče izmjene high i lo-fi zvuka, a sve ostale komponente sasvim skladno čine finu cjelinu. Osim toga, bez obzira na sve spomenute sličnosti sa etabliranijim izvođačima, radi se o posve jedinstvenom djelu. I to se radi o djelu jedinstvenom poglavito za hrvatsko tržište, mada je upitno koliko je domaća mainstream publika spremna izvođače koji pjevaju na engleskom svrstati u domaću scenu, umjesto u "stranjsku". Ali, na koncu, koga briga za to, oni vjerojatno inako nisu ciljana skupina.

Moram priznati da se ne svrstavam među one koji su svjedočili njihovom predgrupiravanju Notwistu, niti među one koji su preslušali EP skromnog naziva The universe expands some 15 billion light years and then it curves back to itself, tako da samim time ne posjedujem nikakve sposobnosti da kažem išta o njihovom ranijem radu. Bez obzira na nedostatak te usporedbe, slobodno se može ustvrditi da će ovaj album jamačno pun pogodak za većinu, ako ne i sve obožavatelje svih gore spomenutih izvođača (i njihovih suradnji i side-projekata). U tom smislu je album apsolutno topla preporuka, a nabaviti se može vrlo povoljno u digitalnom obliku na njihovombandcamp odjeljku.

daniel

ocjena albuma [1-10]: 9

terapija // 09/12/2011