Nema dugo kako sam naišao na neki prilično neinspirativan raport s koncerta makedonskih BEI THE FISH, pa sam strahovao da bi se priča mogla ponoviti. Međutim, ovaj skopski četverac je iznenadio svojom uvjerljivošću; bilo je to daleko od nekakvog 'manjka inspiracije'. Prije bi rekao da je jedini manjak bio onaj u početnoj posjeti. Činjenica jest da na koncerte, ovako od oka rečeno, manjih bendova, dolazi sve manje publike koja se očito štedi za predstojeći InMusic. A i činjenica jest da u ovako bogatom i šarenom izboru koncerata kojih u Zagrebu ima svake večeri po nekoliko, jednostavno morate imati prioritete. Elem, iste večeri su nastupali i Vlasta Popić u Spunku, Prostor do. A neki su zasigurno ostali kod kuće uz TV i Europsko nogometno prvenstvo.

Kako god, Bei The Fish su večeras bili pravi analogni bend bez ikakvih semplera, nasnimljenih matrica, DJ-inga i sličnog kao što je to kazivao 'onaj' raport. Uglavnom bazirani na synthove i bubnjara, startali su sa finim laganijim soul-funk/jazzy/soft-rock brojevima a'la Steely Dan i Sade, a onda su svaku iduću kompoziciju dodavali 'gas' i na koncu eruptirali gotovo u dance-punk sa funk i elektronskim backgroundom. Predstavili su dobar presjek svojeg plesnog opusa s naglaskom na dva zadnja albuma i ostavili odličan utisak. Kako je koncert odmicao, audijencija se znatno povećala (u međuvremenu je i završila utakmica), pa je tako ova uvertira za KIMIKO bila popraćena s oduševljenim aplauzom.

A Kimiko nisam gledao jako, jako dugo. Biti će 3-4 godine, a možda i više. Zadnji put, čini mi se još od Minivala u velikom pogonu Tvornice kada su bili bend s kompletnom postavom. Već do tada se dalo isčitati da su skloni konstantnim stilskim i žanrovskim promijenama. Koliko sam ih uspio pratiti od cirka 2004/5 godine, prošli su kroz svašta - indie-rock, noise, nu-metal, eksperimente, dream-pop, shoegaze, psihodeliju..., da bi svoj prvijenac "From Our Room To Yours" (Geenger Records, 2011) iznenađujuće napravili pod primjetnim utjecajima The Notwist s kojima su ih oduvijek vezale određene paralele. A danas su od benda s klasičnom postavom srezani na dvojac Lore (vokal, bas gitara, synth) i Zorana (vokal, gitara, synth), no po zvuku uopće ne djeluju nimalo nalik na suhoparne electro/synth-pop duet-bendove. Vješto su pokrili praznine i nedostatak prateće 'žive' infrastrukture čvrstom i uvjerljivom svirkom.

I sad, valjalo je očekivati neki polusneni meditativni psycho/dream-pop/glitch kakav je predočen na albumu, no iznenađenju nije bilo kraja. Čitav repertoar s debija su odigrali s pojačanim intenzitetom snažnih tempova ritam mašina, masnim melodijama živog basa, finim gitarskim međuigrama i s obiljem synth pasaža koji su izmjenjivali melodije, ambijente i efekte. Tj., da ste kojim slučajem preskočili album (a takvih u publici sumnjam da je bilo), Kimiko vas komotno zavarava da im je album, pa ako ne synth-pop, ono skoro electro-industrial s indie-rock elementima. A to je dokaz kako se oni i dalje konstantno mijenjaju, te kako vole svakim koncertom proširiti spektar zvuka pri čemu neprekidno napreduju. I nema govora o nekakvom dosadnjikavom nastupu uz kojega se moglo zaspati, naprotiv, ovo je bilo za đusku i tulum, a po svemu sudeći, teško je uopće bilo što pretpostaviti kakvu će nam metamorfozu bend priuštiti u narednoj kameleonskoj preobrazbi...

horvi // 18/06/2012