Jučer, prvog travnja, oko 20 sati i 20 minuta na pozornicu velikog pogona Tvornice kulture ušetale su dvije ozbiljne glazbenice, pijanistica Sylvie Courvoisier i gitaristica Mary Halvorson. Obje, osim što vrsno vladaju svojim instrumentima, redovito i skladaju, vode sastave, improviziraju, snimaju te dobivaju najprestižnije svjetske nagrade za svoj rad.

Sjele su za instrumente, odložile torbice na pod i otvorile svoju europsku turneju baš ovdje u Zagrebu. U prvih sat vremena odsvirale su sve skladbe s novog albuma Bone Bells, a nakon toga tri nešto starije iz ranijih suradnji. Skladbe s novog albuma varirale su od onih živahnijih i monkovskih kao što su "Folded Secret", "Beclouded" i "Silly Walk" do mračnijih, klasičnih satievskih zvukova na "Bone Bells", "Float Queens" i "Esmeralda".

Obje su nadogradile svoje instrumente, Courvoisier raznim udaraljkama na tipkama, a često bi osim crno bijelih tipki svirala direktno žice u klaviru, bilo prstima ili palicama. Halvorson je koristila široki spektar pedala i efekata i različite tehnike sviranja. Činilo se da su tim nadograđivanjem zapravo učinile svoje instrumente međusobno usklađenijima nego što to gitara i klavir sami po sebi, prirodnim zvukom i tradicionalnim sviranjem, jesu.

Moram priznati da sam bio skeptičan prije slušanja dva tako tonski sposobna, akordička i po boji vrlo slična instrumenta, iako sam znao o kakvim se vrhunskim glazbenicama radi. Čak i kod jednog klavirističko-gitarističkog dua koji mi je relativno drag - "Undercurrent" Bill Evansa i Jim Halla, postoji nešto što me smeta i nešto što mi nedostaje. Smeta me prezasićenost tonova u srednjem registru, a nedostaje mi kontrast u boji zvukova, mekani tonovi, međusobno preslični preuzeli su cijeli zvuk tog albuma.Teško mi je bilo zamisliti da gitara i klavir proizvode nešto novo, a da si pritom ne stoje na putu, ili da rade nešto ugodno što nije dosadno. Jedan takav primjer ugodnog i pomalo dosadnog albuma je i "Free Flying" iz 2013. godine Juliana Laga i Freda Herscha, bez obzira što su obojica vrlo zanimljivi glazbenici u drugim kontekstima. Međutim, kod Halvorson i Courvoisier, i klavir i gitara po potrebi preuzimali su ulogu udaraljki, visokih puhača i basa i tako su uspjele stvoriti dojam da glazbu izvodi jedan cijeli sastav kojemu niti u jednom trenutku nije nedostajalo različitih boja zvukova. Također, glazbenice si nisu međusobno oduzimale zvučni prostor, već su cijelo vrijeme mijenjale harmonijsko melodijske uloge i sklanjale se u najviše i najniže registre svojih instrumenata.

Skladbe koliko god da su bile razlomljene i kaotične, i dalje su pratile neku staru dobro poznatu strukturu s glavnom melodijom na početku i na kraju. Kakve god da su te melodije bile, u bizarnim mjerama i tempu, uvijek su ih svirale zajedno - unisono, u višim registrima. Kao Parker i Dizzy, ili možda bolje kao Ornette Coleman i Don Cherry na "The Shape of Jazz to Come". Nalazim nešto jako zadovoljavajuće u tome kad me u novu, čudnovatu i kaotičnu glazbenu priču uvode glazbenici koji me uvjere da žive u skladbama koje sviraju. Bez obzira što sam ja izgubljen i ne znam što iduće smjeraju, ako melodije sviraju zajedno, lakše im se prepuštam.

U većini skladbi nije postojao stabilan vanjski ritmički puls koji bi i publika mogla osjetiti ili mu se prepustiti, iako su na trenutke čak i zaljuljale dio sjedeće publike. Glazbenice su same sebi bile tempo i dirigentice, a iz jednog dijela skladbi u drugi prelazile bi znakovitim pogledima i nezamjetnim pokretima glavama.

U njihovim skladbama i improvizacijskim igrama mogao se fragmentirano razaznati širok spektar različitih povijesnih i regionalnih stilova, od baroka preko bluesa i bebopa do flamenka. Sve bi se to pojavilo, otelo tonalitetu, proširilo ili segmentiralo dok se ne bi stopilo u nešto novo i nestalo. Mislim da bih još više uživao da je izleta u preparirane, šuštave i perkusivne dionice bilo manje, ali pitanje je bi li me bez njih na jednak način očarale melodijske igre. Prema svježini zvuka, načinu skladanja te prostornom usklađivanju dvaju zahtjevna instrumenta rekao bih da su Sylvie Courvoisier i Mary Halvorson klavirističko-gitaristički duo najvrijedniji istraživanja u posljednjih 70 godina i možemo se samo nadati da će nastaviti raditi zajedno i vratiti se u Zagreb u narednim godinama.



martin hrupec // 04/04/2025