Mrak. Super mrak. Na bijelom luksuznom, gotovo šminkerski dizajniranom omotu u stilu velebnih komercijalnih magazina, naslovnicu zauzima istetovirani momak uznojenog lica s čijeg nosa i gubice curi krv. Asocira na grogiranog boksača nakon knock-outa. Pa i ništa tako neobično da bi bilo posebno... No, kada se okrene poleđina omota, dobiva se kompletna slika. Tamo se nalazi plavokosa djevojka s velikim obnaženim grudima (otprilike veličina dobra 5-ica) čije su šake stisnute i podignute u boksački gard; na šaci je velika krvava fleka od netom razbijenog protivnika, a sa lica na grudi joj kaplje sperma. Kresni me! Priča počinje...

Overflowa nije bilo punih 5 sezona na diskografskoj sceni kada su s posljednjeg povratničkog albuma "Live... At Parties" (2006) zaredali pregršt singlova i bezbroj furioznih koncerata. Kulminaciju karijere doživjeli su na pozornicama širom Europe transportirajući svoj prepoznatljiv energičan show i preko velike bare kada su 2010. održali američko-kanadsku turneju nastupivši na najvećim svjetskim festivalima South By Southwest u Austinu, Canadian Music Week u Torontu i CMJ Music Marathon u New Yorku. Najavljuju da je sad na redu i Australija, pa možda i Japan u dogledno vrijeme... Ova četvorka je tim potezom bar na trenutak osjetila dašak one prave estradne elite i približila se nekoliko (kilo)metara bliže svjetskim top punk bendovima u velikoj konkurenciji veličina poput Bad Religion, Rise Against, Sum 41, NOFX... Nepotrebno je maštati o rejtingu Green Day i The Offspring. I ovo što su do sada ostvarili je više nego sjajan i veličanstven poduhvat hrvatskog sastava koji ima odvajkada izgrađen stav i gard kojeg neprekidno nadograđuju i rapidno obogaćuju novim elementima. Osnovali su vlastitu etiketu PaF! i krenuli s nulte točke u novo poglavlje karijere gdje sami vode i uređuju vlastiti posao. Još samo da uhvate koju poziciju na Billboardovoj ljestvici, što i nije nemoguće uz adekvatnu suradnju... Znaju oni jako dobro bez obzira na neupitan talent koliko je upornosti i najviše od svega, konjskog rada i živaca potrebno za uspjeh. Album je nakon 11 godina od "Unbreastfed 69" ponovno sniman u Amsterdamu, ovaj put u u poznatom Studiju 150 u kojem su među ostalima radili Paul Weler, David Bowie i Bon Jovi. Producent je ponovno Zlaya Hadžić (ex-SCH), koji živi i radi u Amsterdamu i Londonu, te potpisuje produkcije albuma Sonic Youth, Isis, Tortoise, The Ex... Overflow su s njim već surađivali na albumima "EPFOTMMDM" (1997) i spomenutom "Unbreastfed 69" (1999).

Za omot je zaslužan Nikola Tamindžić, renomirani fotograf koji živi i radi u New Yorku i čiji su klijenti Vogue, H&M, Nylon, New York, Gourmet, Out, Gawker, Village Voice, Time Out NY, Maxim, Stuff, New York Post, The Sunday Times, The Guardian. O njegovom su radu pisali The New York Times, PHOTO, The British Journal of Photography.

S ovakvom sjajnom pripremom i produkcijom, bend je ostvario novi biserni pogodak koji opet na neku čudnu foru ima lucidan koncept s kojim pokazuju svoj ekscentričan artistički pristup. 14 pjesama varira s nekoliko vrsta emocija počevši sa strašću i seksom koji se iz ljubavnih afera pretvara u paniku, strahove, nepovjerenje, omamljenost i na kraju okončava sa mržnjom i nekoliko različitih aspekata izlaska iz krize. Mada su teme tekstualno višesmislene i gotovo je svaka zasebna, ipak se uočava da fabula lebdi u zraku kao sofisticirana potka cijelog opusa koji je oivičen sa četiri posljednje pjesme koje svaka ponaosob donose onaj iskonski alternativni epilog u različitim pravcima - žestoke "I hate everything", "Sexy" i "Aggressive Krishna boys", te završna, posve neobična i deprimirajuća elegija za akustičnu gitaru i synth "The sweetest lullaby" nakon koje se ne može mirno spavati sa spoznajom u kako degutantno pokvarenom svijetu živimo.

S veoma inteligentno ispisanim stihovima, Overflow je miljama daleko pobjegao od onih prenapornih angažiranih punk bendova koji kukaju o jebenom životu, socio-političkim i društvenim prilikama, anarhiji, vegetarijanstvu, veganizmu, straight-edge etici, religiji, moralu i sličnim scenografijama koje su nadebelo sažvakane i probavljene bezbroj puta unazad 3-4 generacije. Isto tako su veoma spretno izbjegli razne zamke poput emo furki, patetike, melodramatike i silovane agresije, te su se u pravom stilu posvetili raščlanjivanju sitnih segmenata globalnog svjetonazora koji je prožet prvenstveno individualnim opsesijama na bazi emocija, zabave, pa i klasične r'n'r prizme s gledišta sex'n'drugs & 'r'n'r. Ima ponešto i socio-političkih insinuacija, ali one su minorne.

Glazbeno su ostali vjerni svojem stilu koji je britak s naglašenim gitarističkim riffovima, moćnom ritam sekcijom i autoritativnim Žikinim vokalom koji je već punih 20 godina nepromjenjiva trade-mark konstanta. Melodija, kao jedna od najbitnijih stavaka njihovog stila je fascinantna. Ma koliko god da punk bio opskuran u svojem prangijanju od 3-4 akorda, Overflow je i ovom prilikom uspio satkati raznolikost i uzbudljivost šturog obrasca s nekolicinom jednostavnih, ali vrlo vješto osmišljenih kompozitorskih strategija koje frcaju dinamikom, zapletima i katkad veoma intrigantnim aranžmanima, primjerice u prvom singlu "Surprise" ili obilja promjena tempova u "Spinning the blind man" koje iznose, za njih iznenađujuće 'dugačke' 4 minute. Pjesmama ne manjkaju niti himnične arije kao što su uvodne "Hit me", "Nice and fine", te "Girls from Montpellier", ne manjka niti ultrabrzanaca poput hardcoreom opaljene "Panic attack" i ranije spomenute "I hate everything" koja počinje iznenađujućim akustičnim rockabilly-punk sintagmama nalik na Violent Femmes, pa niti zafrkantskih vokalnih dosjetki koje ponekad graniče sa eksperimentalnošću. Svoj osebujan pristup pokazuju i u nekim navratima gdje basist Zoki preuzima na sebe vodeće solo melodije kao da bas svira u maniru gitare ("Your pack of lies"), a ima i nekih veoma zanimljivih inverzija i rošada kojima obogaćuju, a može se primjetiti i istražuju daljnju mogućnost izraza, osobito u "Brown eyes" gdje donose kompleksnost koja se može nazvati progressive-punk. Neke pjesme su skroz minimalističke i gotovo mirišu na starinski indie-rock/post-hardcore punk u stilu Pixies/ Fugazi, recimo "Papa part two (the inevitable son)" i "The world beneath your feet" koje idealno sjedaju negdje na razmeđi legendarnih albuma "Doolittle" i "Repeater". Bogato opremljene pjesme odišu raznolikošću i velikim hitoidnim potencijalima, te nema nikakve sumnje da su Overflow i ovog puta podarili pravu selekciju aperitiva, glavnog obroka, deserta i voća ubranog i pripremljenog u idealnom trenutku. Smjesom starog zvuka i znatnih inovacija glede aranžmana, pomaknuli su vlastite standarde koji im širom otvaraju vrata svjetske scene. U domaćem dvorištu su ionako majstori zanata, a s ovim albumom su potvrdili vlastiti, nepisani moto da gdje god postavili i njih i album, uvijek će se izdvojiti iz gomile punk bendova. Originalni su, svoji i ne liče na niti jedan drugi bend osim na same sebe.

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 16/04/2011