Napustivši Relapse Records Jucifer su se vratili u stare dane kada su bili loš demo band. Sada su samo dobar demo band s lošom produkcijom i ponovno konceptualnim albumom.

Poslije sjajnog četvrtog albuma "L'Autrichienne" (2008), ovaj alternativni rock band iz Athensa svoj fokus stvaralaštva okrunio je iste godine živim zapisom "Veterans of Volume: Live With Eight Cameras" kojeg je na njihovo veliko razočaranje odbio Relapse Records jer je sadržavao materijal kojeg su ranije objavljivali za Crack Rock, Capricorn i Velocette Records. U posljednji trenutak ponudio im se Bare Ruined Films za izdavača, a jezgro banda Amber Valentine (vokal, gitara) i Edgar Livengood (bubnjevi, vokal) su potom odlučili da pokrenu vlastitu etiketu Nomadic Fortress Records koju su zvanično pustili u pogon početkom 2010. Samim potezom bez obzira na daljnju kontrolu vlastitog proizvoda, mora se primjetiti da su mnogo izgubili na svim onim tehničkim pogodnostima koje su imali u Relapse Records.

Naime, peti album "Throned In Blood" je jednostavno presirovog zvuka s poprilično lošom lo-fi produkcijom na nivou prosječnog demo-banda, te je snimljen samo na dva instrumenta - gitari i bubnjevima. S aspekta ovog rada vidi se da je "L'Autrichienne" bio zaista pravi vrhunac u svim pogledima; od odlične produkcije s bogatstvom tehničkih dosjetki, više nasnimljenih gitara, fino ugođenog melodičnog basa i klavijatura, preko šarenog Amberinog vokala koji je asocirao na kombinaciju Kim Deal, PJ Harvey i Courtney Love, sve do povijesno-sociološkog koncepta o francuskoj kraljici Mariji Antoaneti.

Vjerojatno vođeni više brigom oko pokretanja vlastite etikete nego li o samoj tehničkoj strani novog albuma, Jucifer su se s obje noge vratili tamo gdje su bili - u debeli underground vlastite garaže na razinu demo-banda. Potpuno desetkovani, bez basista i producenta (čak su i tajming albuma skratili na sirotinjskih 37 minuta; prethodni je iznosio dvaput više), Amber i Edgar su pokušali sve rupe i praznine popuniti sirovim štosevima što se u nekoliko navrata pokazuje efektnim pokušajem, ali samo pokušajem. U naslovnoj "Throned in blood" koja otvara album prošarali su sa dvojakim aranžmanom; prvi dio pjesme je u sludge maniru s dvoglasjima kojima popunjavaju praznine, a drugi je u tromom doom tempu, te su takve slične cake na različite ritmičke varijante koristili na nekolicini kompozicija. Svjesni da sa onim pristupom kojeg su imali na prethodniku neće puno napraviti s ovako primitivnim instrumentarijem i produkcijom, prošarali su sa stilovima gdje skoro svaka kompozicija zadire u neki drugačiji žanr, pa tako su ovdje nafilali black-metala ("Work will make us free"), deatha ("Good provider"), indie-rocka, post-grungea i dakako obaveznih sludge/doom referenci koje koriste gotovo u svakoj kompoziciji. No, interesantna je jedna činjenica - skoro svaka kompozicija je puna aranžmanskih finti u koje su ukalupili po nekoliko stilskih fazona, a jedan od najdomišljatijih su isporučili u "Return of the native" koji počinje sa noiserskom rasturačinom poput japanskih Melt Banana, da bi tempo posve spustili u prvu brzinu sa repetativnim hard-rock riffovima, doom-tempom i za divno čudo, jednom nasnimljenom gitarskom mumljajućom dionicom koja se razvlači do konca kompozicije. Ovo je ujedno i jedina skladba na albumu gdje su koristili nadosnimljeni instrument. O 7 i pol minuta dugačkoj "Spoils to the conqueror" moglo bi se danima pričati jer su tu nanizali death/ black/ doom/ sludge-metal, indie-rock, noise... upravo u maniru kao da se nalaze na tonskoj probi eksperimentirajući sa ritmovima i tehničkim detaljima rock minimalizma svedenog na gitaru i bubnjeve.

Bolja strana albuma je ta što ponovno ima konceptualnu priču koja je daleko više fokusiranija za slušatelja nego li sama glazba. Ovdje je Amber svojom lirikom posesivno obuzeta svjetskim grijehovima, različitim sukobima i zločinima počinjenima od strane čovječanstva kroz povijest. Tako niže potresne priče o holokaustu ("Work will make us free"), atomskoj bombi ("Hiroshima"), iskorištavanju domorodaca ("Return of the native")..., ali se primjeti da joj je i ovaj puta sam koncept fabule nabacan navrat-nanos bez nekakvog određenog voznog reda. Vokali su prilično neuredni i kada tu nema produkcijske popeglanosti, sve poprima vrlo arhaičan i neuravnotežen dojam. Tek u posljednjoj "Armaggedon" odsviranoj samo na banju Amber pjeva svojim prirodnim glasom poput country pjevačice, ali naravno, tekst u njezinom slučaju mora biti morbidan, pa govori o ljubavniku koji se suočava sa smrću. S obiljem mračnih tema o ratovima na različitim aspektima, bilo svjetskim, društvenim ili individualnim, Amber je povezala priču o krvavim prijestoljima i kako se do njih dolazi. Očito je vrlo nadobudna i angažirana po pitanju nepravdi kroz ljudsku povijest, no ovaj puta njen povratak u garažu s notesom i gitarom nije spretno realiziran. Prethodni rad je bio na konju, ovaj je na magarcu. Šteta.

Oni koji su očekivali nastavak sjajnog djela "L'Autrichienne" mogu biti debelo razočarani.

ocjena albuma [1-10]: 5

horvi // 26/11/2010