Amerikanci ih hvale, dok su u Europi gotovo nepoznati. Vrijeme je da ih i vi otkrijete kao nove favorite oldschool metala kakvog više gotovo nitko ne svira. Treći album je dovoljno moćan da vas dobije na prvu loptu.

Hvaljeni heavy metal sastav iz Oaklanda (California, USA) malo se skresao u postavi, ali je zato ostao dosljedan frenetičnom zvuku koji jednostavno 'otkida' odprve. Novi u postavi su Sonny Reinhardt (gitara) i Chris Grande (bas), a otišli su basist Cyrus Comiskey, te gitaristi Mag Delan i Tyler Morris, tako da su od kvinteta postali kvartet.

Ako do sada niste poslušali njihova prva dva albuma, a ljubitelj ste iskonskog metala s retro predznakom koji uključuje NWOTBHM, thrash, hard-rock/blues i r'n'r, onda morate pod hitno pribaviti barem ovaj sjajan rad koji se relevantno nadovezuje na prethodna ostvarenja. Prosto je nevjerojatno s kakvom lakoćom ovaj band žeže po svemu onome što je već davno odsvirano a da pri tome ima savršeno odmjerenu dozu originalnosti. Njihova glazba jednostavno oduševljava sa ritmičnošću, energijom, melodijama, mnogim kompozitorskim rješenjima, improvizacijama, pa i svim onim 'guitar hero' solažama koje nisu suhoparne već su posve skladno kreirane da u nekim momentima dosežu stupanj klasične glazbe (fini primjeri su naslovi "We roam" i završna "Eternal high"). Pjesme su ponovno kao i na odličnom prethodniku "Into Abbadon" prilično bogohulne, divljačkih tekstova o drogi i perverzijama, ali je glazba zato fantastičan 'cool'. Dojam koji ostavlja je snažna regeneracija prošlih vremena u prilično prljavom, gotovo garažnom obliku s pojednostavljenom produkcijom u kojoj nema nikakvog šminkanja i dotjeravanja zvuka. Fanovi su se prilično zabrinuli kada je troje glazbenika napustilo band, no ovdje se sada s punom snagom pokazuje vještina vođe Austin Barbera (vokal i gitara), te Scott Batiste (bubnjar) da su njih dvojica kadra napraviti pravo klasično remek djelo. Novopridošli basist i gitarist su se bez ikakvih problema posve uklopili u realizaciju njihovih žestokih baraža, te niti u jednom trenutku ne ostavljaju dojam 'plaćenika' koji odsviraju po diktatu samo da im otpadne od ruke i potom pokupe prnje zajedno s parama. O svakoj od ovih 9 pjesama bi se moglo naširoko pričati i vjerojatno da bi malo tko u njima mogao pronaći ikakve slabije kompozitorske točke. Naravno, pod uslovom da razumije ovaj kontekst metala u kojem harače 'spasitelji'. Njihove pjesme su odreda kompleksnih aranžmana, u prosjeku izmjene po 20-tak različitih sekvenci po pjesmi, ali naprosto je nevjerojatno kako su sve one skladno uklopljene u harmonične figure a da nimalo ne djeluju poput navrat-nanos nabacanog kolaža (uzmimo li kao predložak pjesme "Acid hand" i "Apocalypse world split" gdje kombiniraju stoner, r'n'b, hard-rock, sludge i klasičan starinski thrash). Još jedna od bitnijih draži je prljav zvuk; da su ga ispolirali bila bi grehota jer bi se izgubila autentičnost sirovosti, a naposljetku, još jedna od posebnosti je vokal Barbera koji ovdje više nalikuje na promuklog punkera nego li na metalca (na prethodnom albumu je funkcionirao poput Lemmyija iz Motorhead). Vrhunac albuma je skladba "Livin' in the void" koju su razvukli na gotovo 8 minuta u kojima isprepliću hard'n'heavy/blues elemente Black Sabbath s poduljim psihodeličnim aranžmanom. Za nostalgičare, ovdje su pravi thrash komadi "F.G.T.", "Burnin' cross" i "Slave to the hex" na razmeđi najranije Metallice, Iron Maiden, Judas Priest, punka i najmelodičnijeg hardcorea, dok su se za virtuozni blues-r'n'r 'spasitelji' pobrinuli u odličnoj drajverskoj "The rope of carnal knowledge" koja puca sa riffovima, solažama i improvizacijama.

Jedina boljka albuma jest spomenuti zvuk za one koji ovdje po prvi puta slušaju Saviours. To bi moglo biti kobno na prvom kontaktu s njima, ali ako se previše ne obazire na sirovost i uvjetno rečeno amaterizam produkcije, pred nama se nalazi fantastičan primjerak arhaičnog oldschool metala kakvog danas gotovo više nitko ne svira. Band još uvijek nije poznat u Europi, no ne morate više čekati jer je vrijeme da ga i vi otkrijete kao osobno iznenađenje u kome se nalazi sve ono što je nekada krasilo mnoge znamenite metal albume s konca 70-ih i početka 80-ih. I priznajmo li jednu činjenicu da su ti stari i hvaljeni albumi redovito imali praznih hodova i nepotrebnih pjesama, kao i vrludanja s eksperimentima u kojima su se i sami autori pogubili, ovaj album nema niti jednog pogrešnog koraka. To je sasvim dovoljna garancija za 50 minuta sjajne nabrušene glazbe.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 06/10/2010