Mnogo je trebalo da se dočeka novi album Saviours. Pune 4 godine kojima su dvostruko više od uobičajenog rastegnuli pauzu između dva diskografska izdanja. Posljednje je bilo u obliku četvrtog albuma "Death's Procession" (2011) s kojime su, evo sad se pokazuje, definitivno završili jednu fazu rada.

Očito su i sami nezadovoljni dosadašnjim učinkom. Redovito su objavljivali albume u prosjeku od svake druge godine, konstantno održavali turneje, doduše i puno se previrali u postavama, ali niti nakon 10 godina karijere još nisu stekli neki značajniji krug fanova koji bi im sugerirao garantiranu stabilnost koja je bendovima neophodna za prosperitet. Možda je baš zato i kreativna sloboda na ovome njihovome petom albumu otišla u iznenađujuće drugačijem smjeru ka doom referencama gdje su još uvijek u ponekim pjesmama zadržali neobuzdane reference galopirajućeg NWOTBHM s elementima Motorhead ("Burning shirne" i "The beast remains"), ali glavninu osovine drže tromi i umjereni tempovi kao revalorizacija svih onih utjecaja Black Sabbath. To se osjeća u pjesmama "Cursed night", a osobito u završnoj "The seeker" koja kao da je izašla s nekog od prvih radova Ozzyija, Iommyija i ekipe ranih 70-ih pri čemu su se gitaristi Austin Barber i Sony Reinhardt odvalili u brojne improvizacije i solističke izlete. Album počinje vrlo tromim uvodnikom u "This mountain", no nastavlja se prašiti po starom tempu bubnjara Scotta Batiste, ali već naredna "Flesh of fire" prelazi u sporiju brzinu s melodijom koja neodoljivo asocira na The Rolling Stones "Gimmie shelter". Stara obilježja s ponekim kraćim intervalima 'catchy' egzibicija zadržala su se u relativno brzoj "Devil's crown", da bi se kockice pomalo počele slagati na pravo mjesto ka doomy štimungu od naslovne "Palace of vision" u duljini od skoro 8 punih minuta i tako redom miš-maš nastavile sažimati doom i oldschool metal reference. I lirika se znatno poboljšala s okultnim opsesijama o kraju vremena, apokaliptičnim scenama, psihodeličnim vizurama i tajnovitom simbolikom, a nije naodmet niti ne spomenuti da im je ovo prvi album kojeg su specijalno usmjerili za do sada još uvijek neosvojivi bastion - europsku publiku preko francuskog izdavača Listenable Records. Produkciju im je obavio Billy Anderson, meštar znan po radu s Neurosis, Brothers Of The Sonic Cloth, Eyehategod, Taurus i Ommadon, pa nije čudno što im je zvuk znatno drugačiji i osvježeniji, a to je u ovoj fazi karijere kada su se i stilski znatno izmjenili sasvim neophodna karika.

Kako bend do sada nije imao znatnijeg komercijalnijeg učinka, ovaj njihov zanimljiv odmak primijetiti će tek samo revni fanovi i pratitelji njihovog rada. A oni kojima je ovo prvi susret s ovime oldschool metal bendom iz Oregona ništa bitno neće narušiti karizmu na kojoj se radi čitavu deceniju s ne osobitim tržišnim efektom.

Naslovi: 1.This mountain, 2.Flesh of fire, 3.Devil's crown, 4.Palace of vision, 5.Burning shrine, 6.Hell's floor, 7.The beast remains, 8.Cursed night, 9.The seeker

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 25/02/2016