Dobili smo novi album odličnog američkog benda iz Oaklanda na kojeg niti nakon četiri sjajna djela poklonici heavy zvuka u Europi ne obraćaju pozornost. Ne bih znao koji je točan razlog tome mada se o njima redovito piše i održavaju turneje, ali nekako ih se ne doživljava u svoj toj gomili teške gvožđurije, osobito na velikim festivalima. A mnogo njih s negativnostima komentiraju sve one nove bendove koji imaju suvremeni, eksperimentalni i tehnički dotjeran zvuk i stil križan sa svime i svačime; gro njih tvrdi kako nema onog pravog benda još od Motorhead, Iron Maiden i rane Metallice. Evo, Saviours su upravo takvi predstavnici nostalgičnog metala izraslog iz harda, bluesa i ranog NWOTBHM s relativno jednostavnijim ritmovima, ali vraški virtuoznim gitarskim 'catchy' i 'guitar hero' solažama vođe i pjevača Austin Barbera čiji je vokal hrapavo promukao poput Lemmy Kilmistera.

Kao što to već kod njih biva, na svakom albumu obavezno mijenjaju postavu. Ovaj puta je otišao basist Chris Grande, a novim je postao Carson Binks. Ostatak ekipe je isti kao i na prošlom albumu - Barber (vokal, gitara), Sony Reinhardt (gitara) i Scott Batiste (bubnjevi), pa im se zvuk i nije ništa osobito izmjenio. Onaj uvodni pasos da su skrenuli u stoner je tek djelomično točan - u tom fahu su još kompozicije "Earthen dagger" i završna "Walk to the light", dok je ostatak materijala strukiran oko vrlo privlačnog retro stila u kome se može pronaći elemenata Black Sabbath, Thin Lizzy, stare Metallice, Judas Priesta i Motorhead što je najuočljivije u urnebesnom galopu pjesama "Crete'n" i "Gods end" koji neodoljivo podsjećaju na himnu "Ace of spades". Uz naslovni 7-minutni instrumental poduljeg naziva "Earth's possession & death's procession" koji u početnom dijelu spaja doom i stoner, nalazimo na tragove veličanstvenih odjeka Metallice poput "Call of Ktulu" i "Orion". Ali najbolje komade bend pruža kada ostavi onaj klasičan pjevani dio i prepušta se frenetičnim melodijama i razvijanju solo dionica, pa se tako izdvajaju pjesme "To the grave possessed" i "Fire of old" s evidentnim oldschool prog-metal elementima.

Mnogi govore da nisu sigurni trebaju li danas ovakvi bendovi (uglavnom oni koji ne šmekaju oldschool i retro), a oni kojima bi se Saviours zasigurno dopali nisu niti čuli za njih. Kod prethodnog albuma "Accelerated Living" mnoge zainteresirane je možda amaterski nedorađen i prilično sirov zvuk bez prevelikih producentskih finesa na prvo slušanje odbio, ali budući da u tom pogledu ama baš ništa ne mijenjaju još od debija "Crucifire" (2006), činjenica je da namjerno žele zvučati upravo kao da su došli iz vremena ranih 80-ih. Stavi li se na vagu njihova melodičnost, zanimljiva konfiguracija kompozicija, brojni prijatni gitaristički izleti u kojima je osnovni riff prepustio vodstvo improvizaciji, taj namjerni feler prljavog i nečistog zvuka, kao i ne baš osobiti tekstovi, prevagnuti će u korist instrumentalističke kreativnosti.

Ako ste ljubitelj retro metala i tražite bend koji zvuči starinski, onda su Saviours upravo za vas. 45 minuta prave uživancije.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 08/08/2012