home > mjuzik > Pentagrammaton

kontakt | search |

ENTHRONED: Pentagrammaton (Regain Records, 2010)

Osmi studijski album najpoznatijih belgijskih black metalaca novi je korak ka savršenstvu žanra gdje se priključuju ranom katalogu Dimmu Borgir, Emperor, Burzum, Bathory i Sodom.

Kao što je to njihov običaj, ovi Belgijanci neprekidno s albuma na album nešto mijenjaju. Ovdje su promijenili izdavača; umjesto Napalm Records sada je to Regain Records s kojim su ugovor potpisali početkom 2008., a također imaju novog gitaristu Neraatha koji je zamjenio Nguarotha i novog bubnjara Garghufa (ex-Gorgoroth) umjesto Ahephaima. Sam vođa Normagest sve više se prihvaća solo vokala koji su sve čišći i razgovjetniji, pa je možda kroz izvjesno vrijeme moguće da će postati i frontmenom ukoliko pronađe adekvatnu podršku na gitari.

Album su prilagodili istovremeno i u oldschool, a i u nešto suvremenijem šlihu dodavanjem brojnih mrakom obavijenih ambijentalnih elemenata, dok je onaj, nazovimo 'klasični' dio beskompromisno obavljen sa čekičarskim ritmovima i sasvim jednostavnim aranžmanima. Novi bubnjar Garghuf unio je u zvuk banda posve drugačiji tretman koji često zvuči kao nabijanje po drvenim trupcima, ali produkcija je, mora se priznati odlična, te je sa ovakvim efektom, band dobio posve novu dimenziju zvuka. Jedina stvar koja je uvijek kompleksna kod njih su višesmisleni tekstovi, često bogohulno izvitopereni, prepuni misticizma, mržnje, bijesa, agresije i općenitog divljaštva od kojeg bi se i kralj džungle mogao naježiti od straha. Po običaju, ovdje su ponovno koketirali sa tekstovima i na latinskom (primjerice kraći instrumental "Ad te clamamvs exsvles morua liberi"), kao i brojnim ubačenim riječima iz tog mrtvog jezika, tako da nakon odslušanih 50-tak minuta materijala doslovce ostavljaju slušatelja na milost i nemilost njegovog vlastitog (ne)znanja. Ali, mora im se priznati da su glazbeni dio odradili sjajno, ili bolje rečeno u skladu sa žanrom, smrtno mračno.
[  ]

Vjerojatno se mnogim poklonicima žanra smučilo slušati ambijentalno-instrumentalne uvodnike u album, te ih često i preskaču, no "In missi solemnibvs" više će asocirati na psihodelični post-industrial/noise-horror kojeg bi poželio svaki iole darkerski orijentiran izvođač. Odmah nakon toga slijedi jedan od najboljih brojeva, "The vitalized shell" koji je urnebesno brz i snažan otvarač sa mjestimičnim pozadinskim ambijentalnim elementima, te gotovo bez pauze se nastavlja u "Rion Riorrim" (nemam pojma šta to znači), snažnom čekičarskom taktu potkrijepljenim s nekim od možda čak i najboljih gitarskih riffova koje je sam black-metal ikad iznjedrio. "Ornament of grace" je vrlo sporog početnog tempa koji skoro da nalikuje na doom i pretpostavku da nije možda sam vrag nagnao Nornagesta da napravi baladu (to bih volio čuti, he-he...), no nakon jedne minute paradiranja, stvari se vraćaju u normalu sa čekićarsko tupim drvenastim ritmovima i razgrađenim, gotovo iscjepanim aranžmanom koji pokazuje da su Enthroned uvijek spremni za novine, pa makar one sadrže i starinske progressive sintagme. Čak bi se moglo reći da je ovo jedna od dvije-tri veličanstvene pjesme ovog albuma. Još jedna urnebesna skladba "Magnvs princes leopardi" slijedi klasični oldschool niz, no u njemu su iskorišteni detalji nalik na gregorijansko višeglasje (prisjetite se, na prošlom albumu "Tetra Karcist" su imali sličnih shema), dok se svakako najoriginalnijim komadom ističe naslovna "Pentagrammaton" baš upravo zbog kompleksne težine kojom isijava. Dugačka je 6 minuta, vokalno da je skoro nerazumljiva zbog Nornagestovih đavolje obarenih krvavih ciktaja kao da se kuha i peče u svojem privatnom paklu i ubire cijenu žrtve vlastitog iskustva koje dijeli samom sebi, može se slobodno reći u 'bradu' (inače i sam ima vrlo gustu bradu). Uvod pjesme je skoro pod utjecajem ambijentalnog industrial-noise gothic horrora, sami prvi taktovi će daleko više asocirati na noise-rock nego li na metal, no kada krene urnebesni hardcore/black-metal tempo, jasno se uviđa da je ovaj band toliko daleko odmaknuo svojim takmacima u žanru da jednostavno mogu raditi što ih volja. Kroz pjesmu su strukirani odlični riffovi, kao i gregorijanski pozadinski napjevi, sotonističke vokalne insinuacije, specifičan aranžman koji se fazonira svakih 20-30 sekundi iz bržeg tempa u sporiji, da bi na kraju završio posve tromo i otišao u gitaristički fade-out. Bespredmetno je pričati o tome da je ovo možda njihov kulminacijski domet karijere, mogući trade-mark kojim su definitivno udarili pečat žanru kao jednom od najsnažnijem pravcu underground metala, ali konotacije koje su isprepletene u ovoj vrlo kompleksnoj skladbi nedvojbeno govore da je ovdje prisutan snažan autorski doprinos cijelom stilu kojem su Enthroned dali jedan sasvim novi, black-metal/progressive šlih. Idemo dalje, stariji poklonici žanra pronaći će odlične parametre u vrlo kratkim trominutnim, klasičnim brojevima "Nehas't" i "The essential chaos" sve ono zbog čega je black-metal punkersko/hardcoreaški primamljiv i tu nema nikakve zamjerke na peglanju stila. Sve je po starom, onako kako treba biti. Međutim, problem nastaje sa čudnovato sročenom "Unconscious minds" (prethodno objavljena kao EP) koja je skoro pa hit albuma s najjednostavnijim riffovima koji se protežu kroz gotovo 9 minuta dužine. Elem, radi se o sljedećem: ovdje su Enthroned osigurali svoj naredni kruh za budućnost, no istovremeno su izašli iz okvira black-metala u 'mekše' vode, kao što je to svojevremeno, doduše vrlo davno, Metallica naznačila sa hitom "One" 1988. Znano je da svaki poklonik žanra ne voli kada mu omiljen band odstupa od nekakvih 'zacrtanih' smjernica, ali sasvim je jasno da ovi Belgijanci moraju raditi rapidno progresivne zahvate ukoliko žele i dalje ostati stjegonošama stila. Nema zamjerke, stvar je odlično napravljena, čak je i rockerski nabrijana, ali mi se čini, da bi ovo sve moglo prerasti u stil maloprijespomenutih giganata metala. U tome nema ništa loše, dapače, svaki iole kvalitetan metal band sanja o velikim koncertima pred tisućama ljudi, a Enthroned su na pravom putu da to i postanu, pa makar i nakon osmog albuma. Samo ih jedna stvar odvaja od uspjeha - svjetski poznat producent i barem dva-tri hita. Ovdje ima hitova koji će kasnije, nadam se, biti prepoznati, barem "Unconscious minds" i naslovna, vrlo kompleksna "Pentagrammaton".

Album je za prave metalce, punkere, darkere sjajan, za pobožne katolike tipa 'jebao bih se al da mi ne uđe' premračan, dovoljno je opak da rastjera bilo kakve optimistične predrasude, rađen je pune dvije godine, te je najbolji prikaz snage black-metala 2010. Neki kritičari tvrde da nije najbolje krenuti sa sa slušanjem ovog albuma ako do sada niste slušali black-metal jer je previše opak. Ok. Ja tvrdim da bi se baš upravo trebalo krenuti s ovim albumom koji je za nijansu bolji od prethodnog "Tetra Karcist". S vremenom će se otkrivati mnogo veoma interesantnih detalja koji krase ovaj biser. "Pentagrammaton" je nešto najbolje što je ovaj žanr podario 2010. godine. Već sada ga stavljam u izbor najboljih albuma godine.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 22/05/2010

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: A Sense Of Rest

GREAT FALLS: A Sense Of Rest (2019)

| 14/06/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Osiguranje životne večnosti, reizdanje

EX-CESS: Osiguranje životne večnosti, reizdanje (2019)

| 13/06/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Only Love

THE ARMED: Only Love (2018)

| 12/06/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Rumble

BONESHAKER: Rumble (2018)

| 11/06/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Hier Déjà Mort

SORDIDE: Hier Déjà Mort (2019)

| 10/06/2019 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*