Ako pogledate na listu najprodavanijih albuma u UK vidjet će te golube da su uzletjeli na najviše postolje...

Da vas odmah ne razočaram, iza ovakvog interesantnog omota ne nalazi se propast planete, niti apokalipsa, niti armagedon, već oni Dovesi otprije tri godine koji sa nekakvim "golubovima" imaju tek zajedničku egzotiku u imenu, te stoga ne vrijedi očekivati nekakvo veliko čudo kao u slučaju Bloc Party. Jest da su Doves trenutno velika UK senzacija koja je dosegla sam vrh, no ovo nikako nije bend koji MORA biti no.1 u Britaniji zbog kritike koja ih je digla u nebesa. Ovo im je treći album kojim nastavljaju svoje otrcano poglavlje space rocka i brit-popa, ali ponovno u retro stilu kojeg su daleko bolje osmislili svi njihovi davni prethodnici od King Crimsona i Steve Hillagea u sedamdesetima do posljednjih albuma Radiohead.

Sve karakteristike prethodnika "The Last Broadcast" (iz 2003.) su i dalje ovdje - pretencioznost, aranžmanski jad i pretjerano zamišljena koncepcija čija je realizacija bliska onim poluproizvodima nalik na mnoge blijede i prekomjereno zavrzlane patetične albume (uglavnom iz poglavlja brit-popa) sa dozom neophodne himničnosti. No, ajde, u instrumentalnom pogledu su malčice ojačali i dodali neke melodijice i povremene solo izlete, no još uvijek je to suviše "mršavo" za ovakav nevjerojatni komercijalni trijumf. Ipak, "Some Cities" ima i nekoliko svijetlih trenutaka - ako ne sjajna, onda barem solidna kompozicija na albumu je plesni hit-singl "Black and white town" koji miriše na polutvrdi rock, zatim "Snowden" koji melodijski zvuči kao da je ispao od nekih ostataka "Steve Mc Queen" albuma Prefab Sprout i aranžmanskih iscjedaka Tom Yorka, te solidna i dinamična "Walk in fire". Vokal je ponovno, naravno, patetičan i cmizdrljiv, obojen Chris Martinovim "baršunima", a tekstovi pogodni za potištene šminkere.

Također je važno spomenuti da su i ovom prilikom Dovesi još uspjeli maznuti i poneke minimalističke fraze mega uspješnih Coldplay (a tko zna, možda su mislili na Velvete, The Fall, The Smiths i The Stone Roses, vječitu brit-pop inspiraciju?!). To se posebno očitava u uvodnoj "Some cities", "One of these days", "Someday soon", pa u pretencioznoj "Sky star falling", zatim u spomenutoj "Walk in fire", dok je u "The storm" prisutan utjecaj trip-hopa na pragu Massive Attack sa zavidnom količinom gudačkih melodija. Album završava posve snena i lagana "Ambition" koja je opet kao po pisanom pravilu nalik nekome, ovaj puta Cocteau Twinsima iz razdoblja duboke psihodelije. Sve bi ovo bilo vrlo zanimljivo kada bi bilo originalno...

Sudeći po početnom uspjehu albuma, ovdje će biti skinuto podosta singlova koji će ih plasirati u britanske zvijezde, a osobno me interesira kako će Amerika prihvatiti ovaj novi klonirani spoj lagane psihodelije i posve jednostavnog brit-popa...

horvi // 09/03/2005